Izlazak Sunca tijekom ekvinocija u južnom dijelu Ciudad de México poravnava se s prapovijesnim strukturama Cuicuilca, ali i s dijelovima suvremenog grada. Novo arheoastronomsko istraživanje, potvrđeno terenskim opažanjima u ožujku 2026., upućuje na iznenađujući kontinuitet prostorne logike koji povezuje tisućljetni urbanizam i današnju izgradnju.
Cuicuilco, jedno od najstarijih urbanih središta u dolini Meksika, smješten je na južnom rubu današnjeg Ciudad de México. Analiza rasporeda njegovih građevina pokazuje dosljednu orijentaciju prema istoku, točnije prema točki izlaska Sunca u ključnim dijelovima godine.
Istraživanje koje je vodio arheoastronom Aarón Uriel González Benítez, uz potporu Nacionalnog instituta za antropologiju i povijest, pokazuje da takva orijentacija nije rezultat slučaja. Prostorna organizacija prati liniju horizonta definiranu brdom Papayo, iznad kojeg se Sunce pojavljuje u trenucima koji su imali kalendarsko i ritualno značenje za tadašnje stanovnike.
Ekvinocij kao kulturna, a ne samo astronomska točka
Poravnanje se podudara s početkom razdoblja “tozoztontli” i “teotleco” u starom mezoameričkom kalendaru Cempohuallapohualli. Ti datumi odgovaraju proljetnom i jesenskom ekvinociju, ali ne u današnjem, strogo astronomskom smislu.
Kako objašnjava González Benítez, uz standardni ekvinocij postoje i druge definicije, uključujući tzv. srednji ekvinocij te “kulturni ekvinocij” koji proizlazi iz kalendarske prakse određene zajednice. U tom okviru datumi poput 24. ožujka i 20. rujna označavali su prijelomne točke u godišnjem ciklusu kakav su pratili stanovnici Cuicuilca.
Ista os u suvremenom prostoru
Istraživanje je obuhvatilo i suvremeni grad. Utvrđeno je da glavna zgrada Nacionalne škole za antropologiju i povijest, njezina knjižnica te raspored ulica u četvrti “Isidro Fabela” slijede gotovo istu orijentaciju kao i drevne strukture.
Terenska opažanja 23. ožujka 2026. potvrdila su da se izlazak Sunca pojavljuje u sinkronizaciji s tim objektima. Odstupanja su minimalna i unutar očekivanih granica za ovakva mjerenja, što dodatno učvršćuje nalaze istraživačkog tima.
U razdoblju kada je Cuicuilco bio aktivno urbano središte, raspored prostora imao je funkciju koja nadilazi svakodnevni život. Građevine su služile kao orijentiri za praćenje vremena i ciklusa u prirodi.
U modelu koji istraživači opisuju kao odnos arhitekture, krajolika i Sunca, pojedini objekti djelovali su kao markeri ključnih trenutaka u godini. Takva je organizacija bila važna za poljoprivredu, ali i za ritualni život zajednice.
Činjenica da suvremena infrastruktura dijeli istu orijentaciju, bilo kao rezultat svjesnog planiranja ili konfiguracije terena, tom dijelu grada daje dodatnu simboličku dimenziju. Prema riječima Joséa Manuela Castilla Hernándeza, ta podudarnost održava vezu između obrazovnog prostora i arheološkog nasljeđa te pridonosi očuvanju kolektivne memorije.