Svjetlost koju će u idućim godinama odražavati golema populacija satelita u Zemljinoj orbiti mogla bi kontaminirati gotovo sve snimke svemirskih teleskopa. Na to upozoravaju astronomi NASA-e u novoj analizi koja donosi najopsežniju procjenu dosad.
Znanstvenici već dugo upozoravaju da rastući broj sve većih satelita pojačava svjetlosno onečišćenje vidljivo sa Zemlje. No novo istraživanje objavljeno u časopisu Nature prvi put procjenjuje koliko bi buduće megakonstelacije mogle narušiti rad teleskopa smještenih izvan atmosfere i usmjerenih na najudaljenije dijelove svemira.
Satelitska megakonstelacija na putu prema pola milijuna letjelica
Broj satelita u niskoj orbiti porastao je s oko dvije tisuće u 2019. na približno 15 tisuća danas, navodi se u studiji. Velik dio tog rasta dolazi iz mreže Starlink pod okriljem SpaceX-a. No to je tek početak. Ako se ostvare svi projekti već prijavljeni regulatorima, krajem 2030-ih u orbiti bi moglo biti oko 560 tisuća satelita.
Takav razvoj predstavlja “vrlo ozbiljnu prijetnju” svemirskim teleskopima, rekao je glavni autor analize Alejandro Borlaff iz NASA-ina Ames Research Centera. Tim je simulirao kako bi tih 560 tisuća satelita utjecalo na četiri svemirska opservatorija te je pokazao da bi reflektirana svjetlost zahvatila 96 posto svih snimki NASA-ina teleskopa SPHEREx, budućeg europskog teleskopa ARRAKIHS i kineskog Xuntiana.
Svemirski teleskop Hubble, koji ima uže vidno polje, imao bi narušeno oko jedne trećine snimaka. Time bi se otežale brojne vrste znanstvenih promatranja. Borlaff navodi primjer potrage za potencijalno opasnim asteroidima. Objekt koji brzo prelazi preko slike “izgleda točno kao satelit, pa je izrazito teško utvrditi koji je zapravo opasan”, rekao je.
Dio svemirskih teleskopa, poput Jamesa Webba, ostao bi izvan dosega ovog problema jer se nalazi 1,5 milijuna kilometara od Zemlje, u stabilnoj točki L2.
Veći sateliti i rast industrije pogoršavaju situaciju
Jedno od mogućih rješenja bilo bi postavljanje satelita na niže orbite od onih na kojima rade svemirski teleskopi, no studija upozorava da bi takav pristup mogao pridonijeti iscrpljivanju ozonskog sloja. Najizravnije rješenje bilo bi lansiranje manjeg broja satelita, no rast tržišta satelitskog interneta i sve veće potrebe umjetne inteligencije čine takav scenarij malo vjerojatnim.
Borlaff ističe da je gotovo tri četvrtine današnjih satelita dio mreže Starlink, ali bi do sredine sljedećeg desetljeća ta mreža mogla činiti tek deset posto ukupne populacije jer se očekuje ulazak brojnih konkurenata.
Tvrtke zasad mogu pomoći tako da astronomima ustupaju precizne podatke o položaju, orijentaciji i optičkim svojstvima svojih satelita. No problem raste i zbog sve većih dimenzija novih letjelica. Sateliti veličine oko 100 četvornih metara vidljivi su golim okom jednako sjajno kao najsjajnija zvijezda na noćnom nebu. U planovima su i konstrukcije površine oko 3 tisuće četvornih metara, projektirane za obradu enormnih količina podataka, što bi ih učinilo sjajnima poput planeta.
Istraživanje upozorava da bi bez sustavne regulacije i suradnje industrije znanstvena promatranja iz svemira mogla biti suočena s brojnim ograničenjima upravo u razdoblju kada se očekuju najdublji pogledi u rani svemir
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
