Teorija poznata kao “panspermija” tvrdi da bi životni oblici mogli dospijevati na nove planete putem meteorita. Nedavno objavljeno istraživanje pruža metodološki okvir za otkrivanje potencijalnih staništa ovih hipotetičkih svemirskih nomada.
Je li život sposoban širiti se s jednog planeta na drugi?
Ako je život sposoban širiti se s jednog planeta na drugi, što teorija panspermije sugerira, tada bismo ga možda mogli detektirati i bez preciznog znanja o tome što tražimo, ukazuje najnovije istraživanje. Astronomi su posvećeni misiji otkrivanja života izvan Zemlje. Premda Solarni sustav skriva nekoliko perspektivnih lokacija, ogroman broj egzoplaneta sugerira da je vjerojatnost pronalaska života najveća na planetima koji orbitiraju oko drugih zvijezda. Do sada je prema NASA-i potvrđeno više od 5500 takvih planeta (egzoplaneta), a brojka se kontinuirano povećava. Ipak, u potragama za izvanzemaljskim životom nailazimo na značajnu prepreku: ne znamo točno što tražimo. Poznato nam je samo jedno okruženje koje može održavati život — Zemlja i njen ugljikom bazirani život. No, astronomi pretpostavljaju da bi život mogao poprimiti brojne oblike diljem galaksije. Iako postoji mala šansa da pronađemo planet identičan Zemlji, češći su scenariji koji predstavljaju složene i nejasne situacije te bi za njihovo razumijevanje moglo biti potrebno desetljeća.
Dvojica astronomi nedavno su predstavila alternativni pristup rješavanju ovog problema, fokusirajući se više na funkcionalne aspekte života nego na njegov izgled. Oni predlažu metodu detekcije zasnovanu na konceptu panspermije, teoriji koja tvrdi da život može započeti na jednom planetu i proširiti se na druge preko meteorita. Premda panspermija nije općeprihvaćena u znanstvenim krugovima, ne smatra se ni pseudoznanstvenom. Otkrića meteorita s Marsa na Zemlji i često iznenađujuća otpornost živih organizama u ekstremnim uvjetima naglašavaju mogućnost ove teorije. Jedna od osnovnih osobina života je njegova sposobnost da transformira prirodnu ravnotežu planeta. Na primjer, Zemlja ima znatno višu razinu kisika u atmosferi nego što bi to bilo bez prisutnosti života, a iz svemira bi se uočilo obilje zelenila na površini, što bi inače bilo manje izraženo.
Kako otkriti dokaze panspermije na udaljenim egzoplanetima?
Nije precizno poznato koje bi karakteristike egzoplaneta vanzemaljski život mogao izmijeniti. Međutim, ukoliko je takav život sposoban za panspermiju, pokušat će inducirati iste promjene na svakom planetu na koji dospije tijekom svojeg širenja kroz svemir. Ponekad, uslijed nepovoljnih uvjeta, takvi pokušaji neće uspjeti — ali kada uspiju, novi planet postaje sličan svom izvornom, služeći kao nova baza za daljnje širenje panspermije. U svojoj najnovijoj studiji, istraživači su razvili statistički test koji bi, analizirajući adekvatnu količinu svojstava dovoljnog broja planeta, mogao omogućiti identifikaciju grupacije obližnjih planeta sličnih karakteristika. Budući da nema drugog očitog razloga za njihovu sličnost, osim moguće panspermije, ovi planeti bi se izdvajali iz ukupne populacije egzoplaneta.
Iako takvo otkriće samo po sebi ne bi predstavljalo konačan dokaz postojanja života, poslužilo bi kao važan indicij da se neobični procesi odvijaju na tim planetima — a mogući uzrok bi mogao biti život koji se širi svemirom. Istraživači su priznali ograničenja svoje studije. Prvo, zasniva se na pretpostavci da je panspermija moguća, a to je teorija koja još nije dokazana. Drugo, efikasnost njihove metode ovisi o dostupnosti obimnih podataka o velikom broju egzoplaneta. No, ključna prednost ove metode leži u njezinoj agnostičkoj prirodi — sposobna je identificirati potencijalne tragove života bez da se oslanja na pretpostavke o njegovim specifičnim biološkim karakteristikama.
Pozdrav svima! Hvala što čitate Kozmos.hr! Ja sam Ivan i dugi niz godina pišem o svermiu, astronomiji, znanosti, povijesti i arheologiji, a imao sam priliku sudjelovati i u dokumentarcima Science Discovery-ja te History Channel-a.
