Realno gledajući, mi ne znamo tko su naši susjedi u svemiru, ako uopće postoje. Nemamo nikakvu predodžbu o mogućim izvanzemaljskim susjedima u neposrednom kozmičkom okruženju. Umjesto da stvaramo čvrsta mišljenja bez dokaza, bolje bi bilo da pozorno proučimo međuzvjezdane objekte. Možda se, među prirodnim ledeno-stjenovitim tijelima, pronađe i poneka tehnološki proizvedena “teniska loptica” koju je bacio netko iz susjedstva.
Čak ni naši najveći teleskopi ne mogu detektirati reflektiranu sunčevu svjetlost s letjelice veličine Manhattana ako se nalazi na više od 100 astronomskih jedinica od Sunca. Takav bi objekt postao vidljiv tek kad mu se udaljenost smanji ispod 10 AU, kao što je bio slučaj s 3I/ATLAS-om, za koji se procjenjuje da je otprilike te veličine.
Ako neka izvanzemaljska postaja postoji na 1000 astronomskih jedinica od Sunca, tada bi letjelica koja se kreće brzinom poput 3I/ATLAS-a mogla stići do Zemlje za 80 godina. Zanemariti mogućnost izvanzemaljske tehnologije prije nego što se analiziraju podaci nije znak inteligencije. Jednostavno ne znamo što se nalazi u međuzvjezdanom prostoru, i zato trebamo pretraživati nove podatke koje pruža opservatorij Vera C. Rubin u potrazi za anomalnim objektima.
Ako se, međutim, 3I/ATLAS u nadolazećim mjesecima ponaša jednako kao prethodni međuzvjezdani komet 2I/Borisov pri približavanju Suncu, tada ćemo znati da je prirodnog porijekla.
Više podataka ili više nagađanja
Za istinske znanstvenike vrijedi pravilo: što više podataka, to bolje. Za influencere i teoretičare zavjere na društvenim mrežama vrijedi suprotno: što manje podataka, to bolje.
U svom najnovijem radu s Adamom Hibberdom i Adamom Crowlom, profesor Loeb predlaže korištenje NASA-ine letjelice Juno, koja trenutačno kruži oko Jupitera, kako bi se ispitali podaci o 3I/ATLAS-u. Naime, 16. ožujka 2026. objekt će proći na udaljenosti od 53,6 milijuna kilometara od Jupitera.
Kongresnica Anna Paulina Luna podržala je taj prijedlog slanjem pisma NASA-inom vodstvu u kojem potiče korištenje June kao sonde za 3I/ATLAS. Na Loebovo iznenađenje, neki su znanstvenici negativno reagirali na ovu ideju na društvenim mrežama. Kako je primijetio Sir Martin Rees u nedavnom podcastu s Michaelom Shermerom: “Radije bih slušao vrhunskog pisca znanstvene fantastike nego osrednjeg znanstvenika.” Loeb se u potpunosti slaže.
Granica između znanstvene fantastike i znanstvene hipoteze
Naravno, postoji i važna razlika. Znanstvena fantastika zamišlja scenarije koji često krše poznate zakone fizike, a to Loeb ne smatra vjerodostojnim. No i dalje ostaje golemo područje mogućih tehnoloških rješenja koja daleko nadilaze ono što danas možemo ostvariti.
Loebov suradnik Omer Eldadi predložio je da bi izvanzemaljci mogli koristiti prirodni komet kao mamac, kako bi privukli pažnju upravo u trenutku kada se neka druga aktivnost odvija u blizini Zemlje. U tom smislu, zanimljivo bi bilo provjeriti hoće li se u zemljinoj atmosferi povećati broj zabilježenih Neidentificiranih anomalnih pojava (UAP) nakon najbližeg prolaska 3I/ATLAS-a pokraj Sunca, koji se očekuje 31. listopada 2025.
U tom će razdoblju Galileo projekt, pod Loebovim vodstvom, promatrati nebo sa svoja tri opservatorija — u Massachusettsu, Pennsylvaniji i Nevadi.
Kamen koji skriva… tehnologiju?
Jedan Loebov čitatelj, Gábor Szóka, predložio je da izvanzemaljci možda terraformiraju prirodne stijene i koriste ih kao svemirske brodove, čime zbunjuju astronome koji ih promatraju kao obična tijela. Prema njemu, “hibridni asteroid-letjelica” sasvim je razumna pretpostavka jer i čovječanstvo već planira misije rudarenja asteroida. Za naprednu civilizaciju, to bi mogla biti rutinska i višenamjenska tehnologija, s unutarnjim prostorom pogodnim za život i skladištenje goriva.
Takav objekt imao bi izvrsnu prirodnu zaštitu od kozmičkog zračenja i mikrometeorita. Ne bi emitirao signale, niti bi imao umjetne reflektirajuće površine. Izvana bi izgledao kao običan asteroid. Ako bi Zemlja bila meta, korekcije putanje mogle bi se izvesti iza nebeskih tijela, ostajući nevidljive, objekt bi postao primjetan tek nakon što se ponovno pojavi iz sjene Sunca.
S obzirom na tu mogućnost, trebalo bi pažljivo pretraživati anomalije u međuzvjezdanim asteroidima ili kometima koje bi mogle ukazivati na tehnološku obradu. No u konačnici vrijedi pravilo zdrave logike, tzv. Duck Test: “ako objekt izgleda kao komet, kreće se kao komet i ispušta plinove kao komet, onda je vjerojatno komet.”
Samo je jedan od brojnih podcastera koji su ovog tjedna intervjuirali Loeba primijetio: “Neki moji slušatelji misle da je vijest o 3I/ATLAS-u objavljena kako bi se skrenula pažnja s dokumenata o Jeffreyju Epsteinu.” Loeb mu je mirno odgovorio da se 3I/ATLAS može promatrati teleskopom promjera 0,5 metara. Objekt doista postoji, kreće se dvostruko brže od bilo koje ljudske letjelice i vrlo vjerojatno putuje svemirom mnogo dulje od 72 godine koliko je prošlo otkako je Epstein rođen 1953. godine.
Postoje i druge varijante sličnih teorija koje su pokušale diskreditirati Loebovu analizu zbog njegovog židovskog ili izraelskog porijekla. To ga je navelo na zaključak da najjednostavniji odgovor na Fermi-jevo pitanje “Gdje su svi?” možda glasi: izvanzemaljci nas jednostavno ne smatraju dovoljno inteligentnima da bi nas kontaktirali.
Ivan je novinar, bloger i autor s više od 15 godina iskustva u digitalnim medijima. Piše o širokom spektru tema, uključujući svemir, astronomiju, znanost, povijest i arheologiju. Objavljuje kao gostujući autor u Večernjem listu, a kao stručni sugovornik gostovao je u emisijama na kanalima Science Discovery i History Channel. Osnivač je portala Kozmos.hr, prvog hrvatskog online magazina posvećenog popularizaciji znanosti i svemira.
