Međuzvjezdani objekt 3I/ATLAS IPAK nije se raspao pri prolasku pokraj Sunca. Promatranja od 11. studenoga 2025. prikazuju jedno, cjelovito tijelo bez tragova fragmentacije nakon perihela prije otprilike dva tjedna. Snimke su zabilježili David Jewitt i Jane Luu nordijskim optičkim teleskopom na La Palmi, zrcala promjera 2,56 m.
Profesor Avi Loeb, s kojim smo razgovarali jučer, objašnjava da sjaj oko 3I/ATLAS-a pokazuje jasno izduženje pod kutom od 106 ± 10 stupnjeva, što je gotovo u istom smjeru kao i linija prema Suncu — 115 stupnjeva. Takav izgled podsjeća na snimku teleskopa Hubble od 21. srpnja 2025., gdje je zabilježen antirep usmjeren prema Suncu. Na najnovijoj slici vidi se i slabija asimetrija pod kutom od 301 ± 1 stupanj, gotovo u suprotnom, antisunčevom smjeru od 295 stupnjeva.
U trenutku snimanja 3I/ATLAS je bio udaljen 1,43 AJ od Sunca i 2,16 AJ od Zemlje. Kadar na slici širok je oko 500 000 kilometara. Dugodosežni mlazovi zabilježeni na širokokutnim fotografijama posljednjih dana ovdje nisu vidljivi, vjerojatno zato što su podaci prikupljeni kroz R-pojasni filtar koji potiskuje većinu emisijskih linija plinova.
Energetika mlazova i “problem površine”
U svjetlu nedavnih opažanja mlazova golemih razmjera, činjenica da 3I/ATLAS i dalje izgleda kao jedno, neraspadnuto tijelo prilično je iznenađujuća, piše Loeb. Širokokutna snimka od 9. studenoga 2029. pokazuje mlazove koji se protežu gotovo milijun kilometara prema Suncu i tri milijuna kilometara u suprotnom smjeru. Za običan komet takvi bi mlazovi trebali izlaziti brzinom od oko 0,4 kilometra u sekundi, otprilike koliko iznosi brzina zvuka u plinu na toj udaljenosti od Sunca. Da bi dosegnuli takvu duljinu, morali su biti aktivni između jednog i tri mjeseca.
Sunčev vjetar zaustavljao je mlaz okrenut prema Suncu na udaljenosti od oko milijun kilometara, što prema izračunima znači da je gustoća plina ondje iznosila nekoliko milijuna protonskih masa po kubičnom centimetru. Prema tim izračunima, 3I/ATLAS bi svakog mjeseca izbacivao oko pet milijardi tona materijala kroz prostor širine milijun kilometara.
Sublimacija leda ugljikova dioksida zahtijeva oko 600 džula po gramu. Loeb objašnjava da bi se tijekom mjeseca oko perihela oslobodilo pet milijardi tona CO₂, objekt je morao apsorbirati najmanje 3 × 10¹⁸ džula energije. Na perihelnoj udaljenosti Sunce daje približno 700 džula po kvadratnom metru svake sekunde, što znači da bi 3I/ATLAS trebao imati upijajuću površinu veću od 1 600 kvadratnih kilometara, ekvivalent objektu promjera 23 kilometra. To je četiri puta više od najvećeg promjera od 5,6 kilometara koji je zabilježio Hubble. Ako bi glavni isparavajući materijal bio vodeni led, potreban promjer narastao bi na oko 51 kilometar.
Kod prirodnih kometa, aktivne zone leda zauzimaju tek mali dio ukupne površine, pa je ovakav energetski zahtjev teško pomiriti s činjenicom da je 3I/ATLAS ostao jedno, čvrsto tijelo. To stvara novu znanstvenu zagonetku, još jedan u nizu izazova za one koji bi radije zadržali 3I/ATLAS unutar poznatih okvira nego otvorili prostor za moguće alternativno objašnjenje. Podsjetimo na misao Alberta Einsteina: “Znanje je shvatiti da je ulica jednosmjerna, mudrost je pogledati u oba smjera svejedno.”
Ako (BITNO JE AKO) bi potisnici umjetnog, tehnološkog podrijetla ispuštali mlaz usmjeren prema Suncu, rezultat bi bilo ubrzavanje objekta od Sunca. Takav postperihelni manevar odgovarao bi letjelici koja želi povećati brzinu, a ne ju smanjiti korištenjem gravitacijskog ubrzanja Sunca. To je, zasad, samo radna hipoteza, a ne zaključak. Jedina potvrđena činjenica jest da 3I/ATLAS i dalje ostaje jedno, neraspadnuto tijelo. Geometrija repnih struktura i energetski zahtjevi koje pokazuje i dalje su otvorena pitanja koja će trebati objasniti budućim promatranjima i modelima.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
