Kada je Mariner 4 u srpnju 1965. poslao prve snimke Marsa iz neposredne blizine, na njima se vidio suh i kraterima prekriven krajolik. Nestali su zamišljeni kanali, vegetacija i civilizacije o kojima se nagađalo desetljećima. Mars je odjednom djelovao poput hladnog i geološki mrtvog svijeta.
Šezdeset godina istraživanja ponovno je promijenilo tu sliku.
Ispod današnje pustinje nalazi se planet na kojem su nekada tekle rijeke, širila se jezera i taložili sedimenti bogati organskim spojevima. U tlu su skrivene velike količine leda, atmosfera se svakodnevno mijenja, a unutrašnjost planeta još proizvodi podrhtavanja tla. Jedan uzorak koji je prikupio rover Perseverance čak sadrži mogući biološki trag, premda još nema dokaza da je na Marsu ikada postojao život.
Mars je manji od Zemlje, ali njegova povijest nije ništa manje složena. Ovo je 15 stvari koje treba znati o planetu koji smo nekada smatrali mogućim domom razvijenih bića, zatim mrtvom pustinjom, a danas jednim od najvažnijih mjesta u potrazi za odgovorom na pitanje jesmo li sami.
1. Mars je malen planet s iznenađujuće velikom površinom
Promjer Marsa iznosi oko 6.780 kilometara, nešto više od polovice promjera Zemlje. Njegova masa doseže tek približno 11 posto Zemljine, zbog čega je površinska gravitacija mnogo slabija. Na Marsu bismo osjećali oko 38 posto težine koju osjećamo na Zemlji.
Osoba čija je masa 80 kilograma zadržala bi istu masu, ali bi na Marsu težila približno koliko na Zemlji teži tijelo mase 30 kilograma. To bi olakšalo nošenje opreme, ali bi dugotrajan boravak mogao oslabiti kosti i mišiće. Nijedan čovjek još nije dovoljno dugo boravio u takvoj djelomičnoj gravitaciji da bismo znali sve posljedice života u takvim uvjetima.
Mars, međutim, nije toliko malen koliko se može učiniti na prvi pogled. Budući da na njemu nema oceana, njegova ukupna površina približno odgovara zbrojenoj površini svih kontinenata i otoka na Zemlji. Riječ je o golemom prostoru koji smo dosad istražili s tek nekoliko nepokretnih sondi i šest uspješnih rovera.
2. Marsovski dan gotovo se podudara s našim
Dan na Marsu traje 24 sata, 39 minuta i 35 sekundi. Znanstvenici ga nazivaju solom, a timovi koji upravljaju roverima tijekom važnih dijelova misije često prilagođavaju svoj rad marsovskom vremenu. Njihov se radni dan svakog zemaljskog dana pomiče za gotovo 40 minuta.
Marsovska godina mnogo je dulja. Jedan obilazak oko Sunca traje 687 zemaljskih dana, odnosno 669,6 solova.
Nagib Marsove osi sličan je Zemljinu, pa se na planetu izmjenjuju proljeće, ljeto, jesen i zima. Godišnja doba ipak ne traju jednako. Marsova je putanja oko Sunca izduženija od Zemljine, zbog čega se udaljenost planeta od Sunca tijekom godine osjetno mijenja. Na sjevernoj polutki proljeće traje gotovo sedam zemaljskih mjeseci, dok jesen završava za manje od pet.
3. Crvena boja dolazi od prašine, ali površina Marsa nije samo crvena
Mars sa Zemlje izgleda poput crvenkaste točke jer su njegova površina i atmosfera pune vrlo sitne prašine bogate oksidima željeza. Slični spojevi daju boju hrđi i crvenkastim tlima na Zemlji.
Kako je željezo na Marsu oksidiralo još nije potpuno objašnjeno. Za proces su mogli biti važni voda, kisik nastao razgradnjom vodene pare i kemijske reakcije koje su se odvijale tijekom vrlo dugog razdoblja. Prašina se zatim širila planetom i prekrila velik dio njegove površine.
Snimke rovera pokazuju da stvarni krajolik nije jednolično crven. Stijene mogu biti sive, smeđe, gotovo crne ili blijedozelene, ovisno o mineralnom sastavu i obradi fotografije. Prepoznatljiva crvena boja planeta najvećim je dijelom boja prašine koja prekriva mnogo raznolikiju geološku podlogu.
4. Mars je nekada imao rijeke, jezera i znatno gušću atmosferu
Na snimkama iz orbite vide se razgranate doline, presušeni riječni tokovi, naplavne ravnice i delte. Roveri su na tlu pronašli slojevite sedimentne stijene, oblutke koje je oblikovala tekuća voda te minerale koji nastaju u dugotrajnom dodiru s vodom.
Curiosity je u krateru Gale istražio ostatke jezera koje je postojalo prije više od tri milijarde godina. Voda se u njemu zadržavala dovoljno dugo da se na dnu natalože debeli slojevi mulja. Perseverance je sletio u krater Jezero upravo zato što se ondje nalazi dobro očuvana delta nekadašnje rijeke.
Rani Mars zbog toga nije moguće opisati samo kao današnju pustinju s nešto više vode. Imao je drukčiju atmosferu, drukčiju klimu i površinska okruženja u kojima je život kakav poznajemo barem mogao opstati.
Otvoreno je pitanje koliko je to razdoblje trajalo. Dio istraživanja upućuje na dugotrajnije tople i vlažne uvjete, dok drugi modeli predviđaju uglavnom hladan planet s povremenim otapanjima i kraćim toplijim razdobljima. Rijeke i jezera nedvojbeno su postojali. Njihovo trajanje i učestalost i dalje su predmet rasprave.
5. Voda nije nestala s Marsa
Na površini danas nema stalnih rijeka, jezera ni mora. Atmosfera je prerijetka, a većina planeta prehladna da bi se tekuća voda dugo održala na otvorenom. Velik dio vode ipak nije “napustio” Mars. Ostao je zamrznut u polarnim kapama, tlu i dubljim slojevima ispod površine.
Sjeverna polarna kapa sadrži goleme količine vodenog leda. Led je pronađen i izvan polarnih područja, ponekad samo nekoliko centimetara ispod tla. Novi krateri nastali udarima meteorita povremeno otkriju svijetle naslage koje poslije postupno potamne dok izloženi led prelazi u vodenu paru.
Posebno su zanimljiva mjerenja letjelice Mars Express. Radar je ispod područja Medusae Fossae, nedaleko od ekvatora, zabilježio naslage koje najbolje odgovaraju slojevima prašine i leda. Prema analizi koju je objavila Europska svemirska agencija, na pojedinim mjestima mogle bi biti debele do 3,7 kilometara.
Ako je tumačenje radarskih podataka točno, riječ je o najvećoj poznatoj količini vode u tom dijelu Marsa. Takve naslage bile bi važne i za buduće misije jer bi se led mogao upotrebljavati za dobivanje vode, kisika i raketnog goriva.
6. Atmosfera postoji, ali čovjeka gotovo uopće ne štiti
Mars ima atmosferu sastavljenu uglavnom od ugljikova dioksida, uz manje količine dušika, argona, kisika i drugih plinova. Njezin tlak na površini u prosjeku iznosi manje od jedan posto tlaka na razini mora na Zemlji.
Čovjek u takvoj atmosferi ne bi mogao disati. Nizak tlak dodatno bi izazvao brzo isparavanje vode iz izloženih tjelesnih tekućina, pa bi boravak na površini bez zatvorenog svemirskog odijela završio smrću.
Rijetka atmosfera slabo zadržava toplinu i pruža malo zaštite od kozmičkog zračenja i visokoenergetskih čestica sa Sunca. Buduće nastambe zato bi trebale imati debelu zaštitu ili bi se morale graditi ispod površine.
Atmosfera je unatoč maloj gustoći dovoljno razvijena za stvaranje oblaka, magle, mraza, vjetra, pješčanih vrtloga i velikih oluja. Mars nije svijet bez klime. Njegovo je vrijeme samo znatno drukčije od našega.
7. Mars je postupno izgubio velik dio atmosfere
U najranijem razdoblju Mars je imao globalno magnetsko polje koje je stvarala njegova unutrašnjost. Danas takvo polje više ne postoji, premda su pojedina područja stare kore ostala snažno magnetizirana.
Bez globalnog magnetskog štita gornji slojevi atmosfere bili su izloženiji Sunčevu vjetru. Nabijene čestice sa Sunca tijekom milijardi godina pomogle su odnositi atmosferske plinove u svemir. Dio ugljikova dioksida također je ostao vezan u stijenama i polarnim naslagama.
NASA-ina letjelica MAVEN godinama je proučavala taj proces i mjerila kako Sunce i danas mijenja Marsovu atmosferu. Misija je službeno završila u lipnju 2026., nakon što je letjelica nekoliko mjeseci ranije prestala slati signal.
Gubitak atmosfere snizio je tlak i promijenio klimu. Tekuća voda više se nije mogla trajno zadržavati na površini, a Mars se postupno pretvorio u hladnu pustinju.
8. Temperature se mijenjaju mnogo brže nego na Zemlji
Prosječna temperatura na Marsu iznosi približno –60 °C, ali taj podatak skriva velike razlike između dana i noći, ekvatora i polova te različitih godišnjih doba.
Sunčanog ljetnog poslijepodneva površina u blizini ekvatora može se zagrijati iznad 20 °C. Temperatura zraka već malo iznad tla ostaje osjetno niža, a nakon zalaska Sunca toplina brzo odlazi u atmosferu i svemir. Tijekom iste noći temperatura se može spustiti desecima stupnjeva ispod ništice.
Na polovima zimi pada ispod –120 °C. Tada se dio ugljikova dioksida iz atmosfere smrzava i taloži na površini. Dolaskom proljeća led ugljikova dioksida ponovno prelazi u plin. Taj sezonski proces mijenja tlak atmosfere na cijelom planetu.
9. Prašinske oluje mogu obuhvatiti gotovo cijeli planet
Marsovska prašina iznimno je sitna i lako se podiže s tla. Manje oluje pojavljuju se redovito, a neke se tijekom nekoliko tjedana prošire na velik dio planeta. Nebo tada potamni, temperatura atmosfere se mijenja, a sunčeva svjetlost teško dopire do površine.
Jedna takva oluja 2018. prekinula je rad rovera Opportunity. Rover se oslanjao na solarne panele, a prašina u atmosferi toliko je smanjila količinu svjetlosti da više nije mogao održavati baterije napunjenima. Nakon brojnih pokušaja uspostavljanja veze NASA je 2019. proglasila kraj misije.
Filmski prikazi marsovskih oluja uglavnom pretjeruju s mehaničkom snagom vjetra. Zbog vrlo rijetke atmosfere čak i brz vjetar prenosi mnogo manju silu nego na Zemlji. Čovjeka ili tešku letjelicu ne bi lako prevrnuo.
Stvarnu opasnost predstavljaju dugotrajno zamračenje, niske temperature te prašina koja se taloži na solarnim panelima i prodire u spojeve, ležajeve i druge osjetljive dijelove opreme.
10. Zalasci Sunca mogu biti plavi
Tijekom dana marsovsko nebo obično izgleda žućkastosmeđe ili crvenkasto. U blizini Sunca pri izlasku i zalasku pojavljuje se plavičast sjaj.
Na Zemlji molekule u atmosferi snažnije raspršuju plavu svjetlost, zbog čega je dnevno nebo plavo, a zalasci su često crveni i narančasti. Na Marsu veličina i sastav čestica prašine stvaraju drukčiji učinak. Crvena svjetlost širi se većim dijelom neba, dok se plavi tonovi vide u području oko Sunca.
Boja nije uvijek jednako izražena. Ovisi o količini prašine, njezinoj veličini i uvjetima u atmosferi. Roveri Spirit, Opportunity, Curiosity i Perseverance ipak su više puta snimili taj prepoznatljiv plavičasti sjaj.
11. Na Marsu se nalazi najveći poznati vulkan Sunčeva sustava
Olympus Mons širok je približno 600 kilometara, a njegov se vrh nalazi oko 22 kilometra iznad uobičajene referentne razine Marsove površine. U njegovu bi podnožju stala cijela Hrvatska zajedno s velikim dijelovima susjednih zemalja.
Vulkan je mogao narasti do takvih razmjera zbog nekoliko okolnosti. Marsova slabija gravitacija omogućila je izgradnju više vulkanske strukture, a planet nema aktivnu tektoniku ploča poput Zemlje. Površina se zato nije neprestano pomicala iznad izvora magme. Lava je dugo izlazila u približno istom području i sloj po sloj gradila golem štitasti vulkan.
Olympus Mons ne izgleda poput uske i strme planine. Njegove su padine većinom blage jer se uzdiže preko goleme udaljenosti. Osoba koja bi stajala na nižem dijelu padine ne bi mogla vidjeti vrh. Zakrivljenost planeta sakrila bi ga iza horizonta.
12. Valles Marineris nije samo veća verzija Grand Canyon-a
Sustav kanjona Valles Marineris proteže se više od 4.000 kilometara duž Marsova ekvatora. Na nekim je mjestima širok stotinama kilometara, a njegovi najdublji dijelovi spuštaju se nekoliko kilometara ispod okolnog područja.
Često ga se uspoređuje s Grand Canyon u SAD-u, premda su nastali na različite načine. Grand Canyon oblikovala je ponajprije rijeka Colorado. Valles Marineris vjerojatno je započeo kao niz pukotina u kori povezanih s izdizanjem obližnjeg vulkanskog područja Tharsis.
Pukotine su se širile, njihovi su se rubovi urušavali, a golemi odroni preoblikovali su unutrašnjost kanjona. Voda i vjetar poslije su ostavili dodatne tragove na njegovim padinama i dnu.
Kada bi se Valles Marineris prenio na Zemlju, protezao bi se otprilike od zapadne Europe do Urala. Njegov puni razmjer teško je uočiti čak i na snimkama iz orbite.
13. Tlo Marsa još podrhtava
Mars nema sustav pokretnih tektonskih ploča poput Zemlje, ali njegova unutrašnjost nije potpuno mirna. NASA-in lander InSight između 2018. i 2022. zabilježio je više od 1.300 seizmičkih događaja.
Neki su nastali pucanjem i pomicanjem stijena u kori, osobito u području Cerberus Fossae. Druga podrhtavanja izazvali su udari meteorita. Najsnažniji zabilježeni potres imao je procijenjenu magnitudu 5, a njegovi su valovi prolazili planetom najmanje šest sati.
Seizmička mjerenja omogućila su znanstvenicima da prvi put istraže unutarnju građu drugog planeta na temelju prolaska valova kroz koru, plašt i jezgru. Rezultati misije InSight pokazali su da je Mars geološki složeniji nego što se moglo zaključiti samo prema njegovoj površini.
Podrhtavanja nisu dokaz da će se na Marsu ponovno pojaviti veliki aktivni vulkani. Pokazuju, međutim, da se unutrašnjost planeta još hladi i da se njegova kora i dalje prilagođava unutarnjim naprezanjima.
14. Još nema dokaza da je na Marsu postojao život
Mars je nekada imao vodu, izvore kemijske energije i organske spojeve. Postojala su okruženja u kojima su mikroorganizmi mogli živjeti. To potvrđuje da je dio planeta bio nastanjiv, ali ne i da je bio nastanjen.
Curiosity je u drevnim sedimentima kratera Gale pronašao složene organske molekule. Organski spojevi sadrže ugljik i važni su za život kakav poznajemo, no mogu nastati i procesima koji nemaju veze sa živim organizmima.
Najzanimljiviji trag dosad pronašao je Perseverance u stijeni nazvanoj Cheyava Falls. Uzorak iz te stijene sadrži organske spojeve te minerale raspoređene u sitnim strukturama koje su znanstvenici opisali kao mogući biološki trag.
Izraz “mogući biološki trag” ovdje je presudan. Zabilježena kemija mogla bi biti povezana s nekadašnjim mikroorganizmima, ali postoje i moguća objašnjenja koja ne uključuju život. Instrumenti rovera ne mogu provesti sve analize potrebne za konačan odgovor.
Perseverance je uzorak pohranio u zatvorenu metalnu cijev. Njegova najveća znanstvena vrijednost mogla bi postati jasna tek ako ga jednoga dana analiziramo u laboratoriju na Zemlji. NASA-in pregled otkrića u uzorku Sapphire Canyon zato pažljivo govori o mogućem tragu života, a ne o njegovu otkriću.
15. Mars je i dalje jedini planet kojim voze ljudski roboti
U srpnju 2026. NASA na površini Marsa ima dva aktivna rovera, Curiosity i Perseverance, dok Mars Odyssey i Mars Reconnaissance Orbiter nastavljaju raditi iz orbite. Planet promatraju i letjelice Europske svemirske agencije, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Kine.
Perseverance prikuplja uzorke, ali plan njihova dopremanja na Zemlju još nije konačno određen. Prvotna zamisao kampanje Mars Sample Return postala je preskupa i previše složena, pa NASA razmatra izmijenjena rješenja. Uzorci su na Marsu sigurno pohranjeni, ali zasad ne postoji odobrena misija koja će ih vratiti.
Važan odgovor mogao bi stići i s Fobosa, većeg od dvaju Marsovih mjeseca. Njegovo podrijetlo još nije riješeno. Možda je zarobljeni asteroid, možda je nastao od materijala izbačenog velikim udarom u Mars, a moguće je i da je ostatak nekadašnjeg većeg mjeseca.
Japanska misija MMX trebala bi biti lansirana tijekom japanske fiskalne 2026. godine. Planirano je slijetanje na Fobos, prikupljanje više od deset grama materijala i povratak uzoraka na Zemlju. Prema planu Japanske svemirske agencije, misija bi trebala trajati oko pet godina.
Slanje ljudi mnogo je udaljeniji cilj. Ne postoji službeno potvrđen datum prvog ljudskog slijetanja na Mars. Putovanje bi trajalo mjesecima, posada bi bila izložena zračenju, a pomoć sa Zemlje ne bi mogla brzo stići. Čak bi i običan razgovor kasnio između nekoliko i više od 20 minuta u svakom smjeru, ovisno o položaju planeta.
Mars je najistraženiji planet nakon Zemlje, ali još smo vidjeli tek njegov sićušan dio. Svaka nova misija postupno mijenja sliku svijeta koji se dugo činio poznatim. Najvažnija pitanja ostaju otvorena: koliko je dugo imao tekuću vodu, što se dogodilo s njegovom atmosferom i je li se u drevnim jezerima ikada pojavio život?
