Znanstvenik sa Sveučilišta na Aljasci tvrdi da je vrijeme temelj stvarnosti — i da nije jedno, nego trodimenzionalno.
Nije prostor-vrijeme, nego vrijeme-prostor
Fizika posljednjih stotinu godina počiva na jednom velikom stupu: Einsteinovom konceptu prostor-vremena. Prema toj ideji, svijet oko nas sačinjen je od tri dimenzije prostora i jedne dimenzije vremena, spojene u jedan neraskidivi entitet. Ali što ako je to obrnuto? Što ako vrijeme nije samo smjer kretanja prema naprijed, već ima tri nezavisne dimenzije — a prostor nastaje kao posljedica?
Upravo to tvrdi Gunther Kletetschka, znanstvenik s Geofizičkog instituta Sveučilišta Alaska Fairbanks. Njegova nova teorija, objavljena u travnju 2025. u časopisu Reports in Advances of Physical Science, predlaže radikalan pomak: temelj svega što postoji nije prostor, već vrijeme — i to u tri dimenzije.
“Tri vremenske dimenzije su temeljna tkanina stvarnosti, poput platna na koje se projicira sve ostalo,” kaže Kletetschka. “Prostor i dalje postoji u tri dimenzije, ali on je samo boja na tom platnu.”
Kako izgleda trodimenzionalno vrijeme?
Ideja da vrijeme ima tri smjera može zvučati kao znanstvena fantastika, ali Kletetschka je nudi kao ozbiljan matematički model. Klasična fizika poznaje vrijeme kao jednu dimenziju — pravac koji se neprestano kreće naprijed. No Kletetschkin model dodaje još dvije osi, poput dodatnih pravaca kroz koje se događaji mogu odvijati.
Zamislimo to ovako: hodate ravnom stazom naprijed — to je naša svakodnevna percepcija vremena. Sada zamislite da s te staze možete skrenuti lijevo ili desno na drugi vremenski pravac, gdje bi stvari možda bile malo drukčije — neka druga verzija tog istog dana. Treća dimenzija omogućila bi vam prelazak s jedne takve verzije na drugu, bez potrebe da idete unatrag ili unaprijed kroz “klasično” vrijeme.
U takvom svijetu, istovremenost i uzročnost ne nestaju, već postaju dio bogatijeg i složenijeg sustava. “Moja teorija osigurava da uzrok i posljedica ostanu povezani, čak i unutar tri dimenzije vremena,” tvrdi Kletetschka.
Teorija s eksperimentalnim potencijalom
Za razliku od mnogih spekulativnih modela, Kletetschkin okvir nudi nešto rijetko u svijetu teorijske fizike: konkretne, mjerljive predikcije. Njegov matematički sustav točno reproducira poznate mase čestica poput elektrona, miona i kvarkova, i objašnjava zašto te čestice imaju baš takve vrijednosti.
“Prijašnje teorije trodimenzionalnog vremena bile su zanimljive, ali nisu imale dodira s eksperimentom,” kaže. “Ovo je prvi model koji nudi više kanala neovisne provjere.”
To uključuje mogućnost predviđanja svojstava još neotkrivenih čestica ili ponašanja materije u ekstremnim uvjetima, primjerice unutar akceleratora poput CERN-ova LHC-a ili tijekom prvih trenutaka nakon Velikog praska.
Pomoć u rješavanju najtežeg problema fizike?
Jedan od najvećih neriješenih problema moderne znanosti je ujedinjenje kvantne mehanike — teorije koja opisuje svijet na razini čestica — i opće teorije relativnosti, koja upravlja gravitacijom i velikim skalama poput planeta, zvijezda i galaksija. Trenutačno te dvije teorije ne mogu biti objedinjene u jedan koherentan sustav.
Fizičari već desetljećima tragaju za tzv. “teorijom svega” — jedinstvenim matematičkim modelom koji bi povezao četiri temeljne sile prirode: elektromagnetizam, jaku i slabu nuklearnu silu te gravitaciju. Standardni model uspješno povezuje prve tri, dok gravitacija ostaje izvan tog okvira.
Kletetschka vjeruje da bi njegov model trodimenzionalnog vremena mogao biti ključni dio slagalice. “Možda je upravo pogrešno razumijevanje vremena ono što nas koči u postizanju velike teorije,” kaže. “Ako vrijeme ima tri dimenzije, tada se mnoge kontradikcije između kvantnog svijeta i gravitacije prirodno rješavaju.”
Filozofija i fizika — ruku pod ruku?
Iako je ova teorija još daleko od znanstvenog konsenzusa, otvara vrata jednom širem promišljanju prirode stvarnosti. Umjesto da prostor i vrijeme smatramo osnovnim sastojcima svemira, Kletetschka predlaže da su vrijeme (u tri dimenzije) i uzročnost primarne — a sve ostalo je izvedeno.
Njegov rad već izaziva zanimanje kod drugih teoretičara, uključujući Itzhaka Barsa sa Sveučilišta Južne Kalifornije, koji je godinama istraživao slične ideje. Bars i njegovi kolege vjeruju da se dodatne vremenske dimenzije mogu “rascvjetati” u trenucima ekstremne energije — poput uvjeta u ranim fazama svemira ili pri sudaru čestica blizu brzine svjetlosti.
Kletetschka ne tvrdi da je konačno pronašao “teoriju svega”, ali njegova hipoteza svakako baca svježe svjetlo na neke od najdubljih pitanja znanosti. Vrijeme više nije samo kazaljka koja neumoljivo ide naprijed — ono postaje složenije, bogatije i možda, u konačnici, ključno za razumijevanje svega.
Hoće li ova ideja zaživjeti, ovisit će o njezinoj sposobnosti da preživi rigorozne testove i uvjeri skeptičnu znanstvenu zajednicu. No jedno je sigurno: ako je vrijeme stvarno trodimenzionalno, možda tek sada ulazimo u njegovo pravo razumijevanje.