Je li stvarnost u kojoj živimo tek simulacija i postoji li način da je napustimo? To je pitanje koje ponovno otvara računalni znanstvenik Roman Yampolskiy sa Sveučilišta u Louisvilleu, u opsežnom tekstu u kojem analizira mogućnost da se “hakiranjem” izađe iz potencijalno simuliranog svemira.
Filozofski korijeni ideje o simuliranoj stvarnosti
Zamisao da čovjek možda ne živi u stvarnom svijetu nije nova. Još je francuski filozof René Descartes u 17. stoljeću razmišljao o mogućnosti da naše osjetilno iskustvo ne odražava stvarnost. No ta je ideja snažnije odjeknula u suvremenoj znanosti 2003. godine, kada je filozof sa Sveučilišta u Oxfordu Nick Bostrom objavio utjecajan rad o vjerojatnosti da živimo unutar simulirane stvarnosti. Bostrom je tada procijenio da postoji otprilike 20 posto šanse da se nalazimo unutar računalnog sustava koji je stvorila iznimno napredna izvanzemaljska civilizacija.
Yampolskiy nastavlja tu tradiciju istraživanja granica mogućeg, ali s naglaskom na praktično pitanje: ako je svemir doista simulacija, može li se iz nje pobjeći? U svom tekstu koristi primjere iz stvarnih “hakiranja” i računalnih ranjivosti, analogije s greškama u videoigrama te filozofske pokušaje da se “komunicira” sa stvoriteljima simulacije, usporedivima s igračima koji upravljaju našim svijetom.
Uz vlastite teorije, Yampolskiy navodi i prijedloge drugih autora o mogućim načinima bijega. Neki sugeriraju stvaranje paradoksa koji bi sustav neizračunljivo opteretio, dok drugi razmatraju mogućnost “preopterećenja” računalnih resursa simulacije, primjerice, kada bi milijuni ljudi istodobno meditirali, a zatim naglo postali iznimno aktivni. Takvi bi događaji, prema teoriji, mogli izazvati pogrešku u sustavu.
Argumenti protiv mogućnosti bijega
Autor priznaje da postoje ozbiljne sumnje u mogućnost izlaska, pa i u samu pretpostavku da simulacija postoji. Sama svijest o postojanju simulacije, tvrdi on, ne utječe na njezin rad. Ni religije, koje također polaze od postojanja “višeg stvoritelja”, ne pokazuju nikakav mjerljiv utjecaj na stvarnost, što su raniji istraživači već isticali. Osim toga, čak ni eksperimenti s iznimno složenim strojevima, poput Velikog hadronskog sudarača, koji proizvode rezultate neviđene preciznosti, nisu pokazali nikakvu “pukotinu” u strukturi stvarnosti.
Pitanje motiva također je otvoreno. U filmu Matrix, iskustvo izlaska iz sustava za glavnog lika Nea bilo je bolno i traumatično. Yampolskiy, međutim, smatra da bi pristup “izvornom” svijetu – ako postoji – mogao ljudima omogućiti veće računalne sposobnosti i pristup stvarnom znanju, umjesto fizikalnih zakona koje simulacija samo oponaša. Posljedice takvog pokušaja bijega, upozorava, ne mogu se predvidjeti.
Yampolskiy priznaje da istraživanje te vrste nosi ozbiljne egzistencijalne rizike. Pretpostavlja i mogućnost da su stvoritelji, ako doista postoje, već “resetirali” simulaciju s poboljšanim sigurnosnim mjerama, brišući naše prethodno kolektivno pamćenje.
Potpuna sigurnost o tome živimo li u simulaciji vjerojatno nikada neće biti moguća. Do tada, zaključuje Yampolskiy, jedino što nam preostaje jest ostati pri “plavoj piluli” i nastaviti živjeti u stvarnosti kakvu poznajemo.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
