Mikroskopske čestice plastike prisutne su u zraku diljem planeta, ali njihov pravi opseg, izvori i utjecaj još uvijek su nedovoljno poznati. Novi rad znanstvenika Sveučilišta u Manchesteru poziva na uspostavu globalne mreže mjernih postaja kako bi se pratilo njihovo kretanje i bolje razumjeli rizici za zdravlje ljudi i okoliš.
Znanstveni rad objavljen u časopisu Current Pollution Reports analizira dosadašnja istraživanja o tome kako mikroplastika (čestice manje od 5 mm) i nanoplastika (manje od 1 mikrometra) dospijevaju u atmosferu, koji su njihovi glavni izvori te kojim mehanizmima se prenose na velike udaljenosti.
Rezultati otkrivaju značajne nedostatke u postojećem znanju: nedosljedne metode mjerenja, oskudne podatke, prejednostavne računalne simulacije i nejasnoće u razumijevanju atmosferskih procesa.
Koliko plastike završava u zraku?
Jedno od najvećih otvorenih pitanja jest količina plastike koja svake godine ulazi u atmosferu. Procjene se razlikuju za više redova veličine, od manje od 800 tona do gotovo 9 milijuna tona godišnje. Takav raspon otežava procjenu stvarnog globalnog utjecaja.
Nije jasno ni koji su glavni izvori: cestovni promet i drugi kopneni procesi ili pak morski izvori poput morskog aerosola.
“Razina neizvjesnosti oko toga koliko plastike ulazi u atmosferu zabrinjavajuća je. Ako želimo procijeniti rizike i zaštititi ljude i ekosustave, moramo bolje razumjeti ponašanje tih čestica u zraku. To zahtijeva kvalitetnije podatke, preciznije modele i međunarodnu suradnju“, izjavio je glavni autor rada Zhonghua Zheng.
Globalna proizvodnja plastike i sveprisutni otpad
Svijet godišnje proizvede više od 400 milijuna tona plastike, a značajan dio završava kao otpad. Tijekom vremena veći komadi se razgrađuju na mikro i nanočestice koje se danas pronalaze u morima, tlu i zraku koji udišemo. Te čestice mogu u nekoliko dana prijeći tisuće kilometara i detektirane su čak u polarnom ledu, pustinjama i na izoliranim planinskim vrhovima.
Unatoč brzom rastu spoznaja, mnoga pitanja ostaju bez odgovora upravo zbog nedostatka stvarnih podataka, neujednačenih metoda uzorkovanja i računalnih modela koji pojednostavljuju ponašanje plastike u atmosferi.
Tri ključna smjera budućih istraživanja
Kako bi se smanjile postojeće nepoznanice, autori predlažu da se budući istraživački napori usmjere na tri područja:
-
proširenje i standardizaciju globalnih promatračkih mreža
-
poboljšanje i fino podešavanje atmosferskog modeliranja
-
korištenje umjetne inteligencije (UI) za analizu i integraciju podataka
“Umjetna inteligencija može imati ključnu ulogu u analizi podataka i simulaciji kretanja plastike. Može otkrivati skrivene obrasce i spajati informacije iz različitih izvora, ali joj je potrebna kvalitetna baza podataka. Sve ove komponente moraju djelovati zajedno kako bi se razvile učinkovite strategije za upravljanje ovim novim oblikom onečišćenja”, naglasila je suautorica Fei Jiang.
Autori rada ističu da bez globalne koordinacije i sustavnog praćenja mikro i nanoplastike u atmosferi ostajemo u neizvjesnosti o stvarnim razmjerima i posljedicama tog onečišćenja. Zbog mogućih rizika za zdravlje ljudi i ekosustave, potreba za brzim djelovanjem postaje sve hitnija.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
