Znakovi života na udaljenim planetima možda se neće otkriti u jednom plinu, jednoj kemijskoj anomaliji ili jednom naizgled presudnom signalu. Novo istraživanje predlaže drukčiji pristup: umjesto da se svaki planet promatra zasebno, život bi se mogao tražiti kroz obrasce koji se pojavljuju među većim skupinama egzoplaneta.
Takav pristup pokušava riješiti jedan od temeljnih problema astrobiologije. Mnogi biopotpisi koji se danas smatraju obećavajućima mogu nastati i bez ikakve biologije, pa ono što izgleda kao trag života zapravo može biti posljedica posve neživih procesa.
Potraga za životom izvan Zemlje već se dugo oslanja na biopotpise, odnosno na mjerljive značajke koje bi mogle upućivati na biološku aktivnost. U praksi se to najčešće odnosi na sastav atmosfere, osobito na plinove koji su na Zemlji povezani sa živim organizmima.
No takav pristup ima ozbiljno ograničenje. Atmosferski plinovi i drugi mogući biopotpisi mogu nastati i geološkim, kemijskim ili fotokemijskim procesima, bez ikakve veze sa životom. Upravo zato znanstvenici već godinama upozoravaju na opasnost lažno pozitivnih rezultata.
Tehnopotpisi, odnosno mogući tragovi napredne tehnologije, u nekim bi slučajevima mogle biti uvjerljivije. Problem je u tome što i one počivaju na vrlo nesigurnim pretpostavkama o tome kako bi se izvanzemaljska inteligencija razvijala, kakvu bi tehnologiju stvarala i kakve bi tragove pritom ostavljala.
Umjesto pojedinačnog planeta, u fokusu je cijela skupina
Autori novog rada zato su krenuli drugim putem. Umjesto pitanja pokazuje li neki pojedini planet znakove života, postavili su šire pitanje: može li se život otkriti po zajedničkom učinku koji ostavlja na većem broju planeta?
U središtu njihova prijedloga nalazi se takozvani agnostički biopotpis. Riječ je o pristupu koji ne polazi od unaprijed zadane predodžbe o tome kako bi izvanzemaljski život morao izgledati, od čega bi bio građen ili kakvu bi kemiju morao koristiti.
Model se umjesto toga oslanja na dvije široke pretpostavke. Prva je da se život može širiti između planeta, primjerice mehanizmima nalik panspermiji. Druga je da s vremenom može mijenjati okoliš planeta na kojem se pojavi.
Ako su obje pretpostavke barem djelomično točne, život ne bi ostavljao trag samo na jednom svijetu. Mogao bi stvarati šire obrasce koji postaju vidljivi tek kada se zajedno promatra veći broj planeta.
Istraživački tim, predvođen Harrisonom B. Smithom iz Instituta za znanost o Zemlji i životu pri Znanstvenom institutu u Tokiju te Lanom Sinapayen iz Nacionalnog instituta za temeljnu biologiju, tu je ideju ispitao simulacijom temeljenom na agentima. Takav model poslužio je za procjenu načina na koji bi se život mogao širiti kroz zvjezdane sustave i pritom mijenjati opažljiva svojstva planeta.
Rezultat je bio važan upravo zato što ne ovisi o jednom izdvojenom biopotpisu. Simulacije su pokazale da se, ako se život doista širi i dugoročno utječe na planetarne uvjete, mogu pojaviti statističke povezanosti između položaja planeta i njihovih opažljivih svojstava.
To predstavlja bitan pomak u načinu razmišljanja o potrazi za životom. Umjesto traženja jednog navodno konačnog signala na jednom egzoplanetu, istraživači predlažu da bi trag života mogao biti prepoznatljiv kao obrazac koji se pojavljuje među većim brojem svjetova.
Pojedini planet sam za sebe možda ne bi pružio dovoljno uvjerljiv dokaz. No kada se promatra kao dio šire cjeline, mogao bi se uklopiti u uzorak koji upućuje na biološki utjecaj.
Manje lažnih uzbuna, precizniji odabir ciljeva
Autori rada nisu se zadržali samo na ideji da se tragovi života mogu prepoznati usporedbom većeg broja planeta. Pokušali su razviti i metodu koja bi izdvojila one svjetove za koje je najvjerojatnije da ih je oblikovala biologija.
To su učinili grupiranjem planeta prema njihovim opažljivim svojstvima i prostornim odnosima. Na taj su način nastojali prepoznati skupine unutar kojih je biološki utjecaj vjerojatniji nego drugdje.
Takav pristup vjerojatno neće prepoznati svaki planet na kojem postoji život. Njegova je glavna prednost to što smanjuje mogućnost pogrešnog tumačenja. Autori svjesno daju prednost pouzdanijim rezultatima, iako to znači da bi neki stvarni tragovi života mogli ostati neopaženi.
To je važno i iz praktičnog razloga. Vrijeme promatranja na velikim teleskopima ograničeno je, pa je korisnije izdvojiti manji broj doista obećavajućih ciljeva nego trošiti resurse na velik broj nesigurnih kandidata.
Iako se sadašnji rad temelji na simulacijama, njegova je važnost u tome što otvara prostor za novu skupinu metoda u potrazi za životom u svemiru. Buduća astronomska istraživanja, koja će obuhvatiti velik broj egzoplaneta, mogla bi upravo u takvim statističkim pristupima dobiti vrijedan alat.
To bi moglo biti osobito korisno u situacijama kada su klasični biopotpisi slabi, dvosmisleni ili podložni pogrešnim tumačenjima. Umjesto oslanjanja na jedan signal koji može zavarati, istraživači bi mogli tražiti pravilnosti koje postaju vidljive tek na većem uzorku.
Autori pritom upozoravaju da će za ozbiljnu primjenu trebati znatno bolji podaci o samim planetima, ali i bolje razumijevanje raznolikosti svjetova na kojima života nema. Tek kada se pouzdanije odredi ta osnovna slika, moći će se jasnije prepoznati odstupanja koja bi mogla imati biološko podrijetlo.
Ovo istraživanje zato ne nudi gotov odgovor na pitanje kako pronaći izvanzemaljski život. Ali nudi drukčiji i ozbiljan smjer: možda ga nećemo prepoznati po jednom savršenom signalu, nego po obrascu koji ostavlja među planetima.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
