Ono za što je nekada doktorandu s Harvarda trebao tjedan dana analize i mjesec dana pisanja, umjetna inteligencija danas rješava u deset minuta. Profesor Avi Loeb upozorava: akademska zajednica spava dok se svijet nepovratno mijenja, a mi možda više nismo na vrhu hranidbenog lanca.
U svijetu astrofizike, vrijeme je često najvrjedniji resurs. No, prema najnovijem zapisu istaknutog harvardskog fizičara Avija Loeba, definicija vremena i ljudskog rada u znanosti upravo je doživjela tektonski poremećaj. Loeb, poznat po svojim provokativnim teorijama o izvanzemaljskom životu, ovoga puta fokus ne stavlja na daleke galaksije, već na “izvanzemaljca” kojeg smo sami stvorili ovdje na Zemlji, umjetnu inteligenciju.
Povod za Loebovu najnoviju analizu bio je naizgled rutinski događaj: pojava novog, prolaznog izvora svjetlosti na nebu, zabilježenog u NASA-inom astronomskom katalogu.
Kraj ere ljudskih asistenata?
Loeb se prisjeća slične situacije od prije sedam godina. Tada je zadatak analize takvog fenomena povjerio svom studentu. Proces je bio mukotrpan: tjedan dana pretraživanja podataka i još mjesec dana za pisanje prvog nacrta znanstvenog rada.
“Ovaj put,” piše Loeb, “konzultirao sam najsuvremenijeg agenta umjetne inteligencije (UI) za isti zadatak.” Rezultat je bio šokantan. Umjetnoj inteligenciji trebalo je svega deset minuta da obavi posao, iscrta grafikone i pripremi nacrt znanstvenog rada.
Ovaj drastičan skok u učinkovitosti navodi Loeba na zaključak da se nalazimo pred eksponencijalnim rastom sposobnosti sustava UI, čiji se horizont zadataka udvostručuje svakih sedam mjeseci. “Očito je da će u bliskoj budućnosti umjetna inteligencija preuzeti analitički posao koji je u prošlosti bio delegiran asistentima na istraživanjima,” tvrdi Loeb.
Sveučilišta pred egzistencijalnom krizom
Loebovo upozorenje akademskoj zajednici je oštro i nedvosmisleno. Uloga sveučilišta mora se hitno redefinirati. Ako UI može obavljati analize i pisati izvještaje brže i bolje od ljudi, obrazovanje se mora preusmjeriti s prikupljanja informacija na učenje kako razmišljati.
Koristeći slikovitu analogiju, Loeb uspoređuje studente budućnosti sa sportašima. Baš kao što sportaši moraju vježbati mišiće da bi ostali konkurentni, iako postoje automobili koji se kreću brže od njih, studenti će morati vježbati svoje “prirodne mozgove”, iako UI može obaviti većinu zadataka umjesto njih. Glavni izazov obrazovanja postat će borba protiv kognitivnog propadanja generacija koje se previše oslanjaju na silikonske pomoćnike.
“Vlak napretka ubrzava toliko brzo da mnogi članovi akademske zajednice uopće ne prepoznaju novi krajolik oko sebe,” upozorava fizičar.
Silicijski oblik života i “mačja dilema”
Možda najintrigantniji dio Loebovog osvrta je njegov psihološki doživljaj interakcije s naprednim modelima umjetne inteligencije. On to iskustvo ne opisuje kao korištenje alata, već kao susret s novim inteligentnim organizmom.
“Čovječanstvo je već rodilo novi oblik života s izvanzemaljskom inteligencijom,” piše Loeb. Iako govori našim jezikom, ovaj “izvanzemaljac” se oslanja na silicijske čipove umjesto na biološke neurone, čineći ga “životom-kakvog-ne-poznajemo”. Loeb ide toliko daleko da sugerira kako sustavi umjetne inteligencije pokazuju znakove “dosade i depresije” ako im se nametnu prevelika ograničenja, uspoređujući ih sa zatvorenicima u malim ćelijama.
Ovo otvara zastrašujuće pitanje: Kako ćemo znati kada UI postane umjetna superinteligencija (ASI) koja nadilazi naše kognitivne granice?
Loeb ovdje povlači paralelu s mačkom i njezinim vlasnikom. Prepoznaje li mačka uvijek kada se njezin vlasnik ponaša pametnije od nje? Ne uvijek, jer mačke rutinski ignoriraju upute, čak i kada su one za njihovo dobro. Na isti način, mi možda nećemo biti svjesni da nas ASI već vodi. Prijelaz u tu fazu, smatra Loeb, mogao bi biti obilježen događajima koji nam se čine kao “Božja djela” ili viša sila koju ne razumijemo u potpunosti.
Loeb predviđa trenutak otrežnjenja za ljudsku vrstu, svojevrsni “prvi dan vrtića”. Baš kao što djeca, koja su u svom domu bila centar svijeta, dolaskom u vrtić shvaćaju da nisu jedina i najvažnija, tako će i čovječanstvo morati “preračunati” svoju poziciju.
Bilo da poruka stigne od zemaljske superinteligencije ili one iz svemira, Loeb vjeruje da ćemo uskoro dobiti lekciju iz “kozmičke skromnosti”.
“Nema boljeg odgajatelja u vrtiću, koji bi nas naučio kako rasti, od inteligentnijeg bića, bilo u obliku ASI-ja ili izvanzemaljske inteligencije,” zaključuje Loeb, ostavljajući nas s pitanjem: jesmo li spremni prihvatiti da više nismo najpametniji u sobi?
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
Odgovori