Kako Afrika i Euroazija nastavljaju svoje postupno približavanje, seizmička aktivnost našeg planeta otkriva izvanrednu priču. Dio Zemljine površine je preokrenut naglavačke, duboko ispod Sredozemnog mora. Španjolska, zemlja koja je već poznata po svojoj sklonosti ka neobično dubokim potresima, mogla bi se naći u srcu ovog geološkog fenomena, ukazuju najnovija istraživanja. Nedavna studija sugerira da bi ključnu ulogu u ovom geološkom misteriju mogao imati preokrenuti tektonski sloj.
“Od godine 1954., zabilježeno je pet značajnih dubokih potresa s epicentrima na dubinama većim od 600 kilometara, sve u blizini [Španjolskog grada] Granade,” objasnili su geolozi Daoyuan Sun s Kineskog sveučilišta za znanost i tehnologiju i Meghan Miller s Australskog nacionalnog sveučilišta.
Obično se nakon potresa takve dubine očekuju brojni naknadni potresi. Međutim, analiza seizmičkih podataka iz Španjolskog potresa 2010. godine, koju su proveli Sun i Miller, nije pokazala prisutnost očekivanih naknadnih seizmičkih aktivnosti. Interakcija tektonskih ploča često rezultira njihovim pomicanjem, pri čemu jedna klizi ispod druge u procesu zvanom subdukcija, koji ponekad dovede do uništenja potonule komponente ploče, uzdizanja zemlje i spajanja sudbina dviju ploča.
U drugim slučajevima, tektonske ploče ostaju odvojene ali složene jedna na drugu, pri čemu jedna ploča nastavlja tonuti prema Zemljinom plaštu. To se događa na granici između afričke i euroazijske tektonske ploče, gdje se podmorje Sredozemlja spušta ispod europskog kontinenta.
Subducirani sloj, kada je izložen morskoj vodi, formira hidratizirane magnezijeve silikate na svojim najgornjim dijelovima. Kako sloj tone, ti silikati se dehidriraju, postaju krhkiji i skloniji potresima, usporavajući seizmičke valove na način zabilježljiv od strane seizmologa. Seizmički valovi tijekom potresa u Granadi 2010. trajali su neobično dugo, pokazujući produljenu fazu aktivnosti. To bi moglo biti objašnjeno sporijim kretanjem seizmičkih valova na dnu Alboranskog sloja, u usporedbi s njegovim vrhom.
“Prenešena je značajna količina vode do prijelazne zone plašta, sugerirajući prisutnost relativno hladnog sloja,” istaknuo je Sun. “Uzimajući u obzir relativno mladu dob morskog dna u zapadnom Sredozemlju, brzina subdukcije ovog sloja mora biti značajna, približno 70 milimetara godišnje, kako bi sloj ostao hladan.”
Brzina potonuća sloja čini se da je omogućila ovom segmentu Zemljine kore da se preokrene, nosivši sa sobom džep vode. Ovaj proces odvija se kada gravitacija potiče sloj na vertikalnu rotaciju prema dolje. Najnovija studija ide korak dalje, zaključujući da je sloj potpuno preokrenut, sa silikatnom stranom prema dolje, što bi moglo razjasniti složenost tektonskih struktura u regiji i pojavu sporadičnih potresa dubljih od 600 kilometara.
“Ovi nalazi potvrđuju da je sloj ispod planina u južnoj Španjolskoj zapravo subducirana oceanska litosfera,” zaključuje istraživački tim, objašnjavajući kako je ovaj proces rezultirao formiranjem Betijsko-Rifskog (ili Gibraltarskog) luka, koji oblikuje zapadno Sredozemlje.
