Zašto ne nalazimo izvanzemaljske civilizacije ako je svemir pun planeta?

Je li moguće da nismo pronašli nijednu naprednu izvanzemaljsku civilizaciju zato što one ne ostavljaju tragove koje znamo prepoznati? Upravo takvo objašnjenje za fermijev paradoks sve se češće uzima u obzir — ideja da najnaprednije civilizacije u svemiru možda djeluju toliko skladno s prirodom da ih je gotovo nemoguće detektirati.

Već više od četiri desetljeća, projekt SETI neumorno pretražuje svemir tražeći znakove inteligentnog života. Fermijev paradoks, koji proizlazi iz pitanja “Ako je svemir prepun planeta, gdje su svi?”, ima brojne moguće odgovore: možda je život rijedak, možda je tehnološki napredak izrazito težak, a možda jednostavno ne znamo prepoznati ono što tražimo.

Teorija održivosti i nestanak tragova

Jedan od najupečatljivijih prijedloga dolazi iz 2009. godine, kada su znanstvenici sa Sveučilišta Penn State, Jacob Haqq-Misra i Seth Baum, razvili tzv. “Teoriju održivosti”. Prema ovom pristupu, civilizacije koje nastave rasti bez ograničenja u konačnici dožive kolaps. One koje prežive nauče živjeti u ravnoteži sa svojim planetarnim sustavom, stvarajući tehnologije koje ne uništavaju okolinu i ne proizvode detektabilne tehnopotpise poput Dysonovih sfera ili međuzvjezdanih brodova.

Nova interpretacija ove ideje dolazi od filozofa i istraživača sa Sveučilišta u New Yorku, Lukáša Likavčana, koji je nedavno objavio rad na otvorenom serveru arXiv. Likavčan ne promatra tehnologiju kao fiksni trag civilizacijskog razvoja, već kao prolaznu fazu koja se stapajući s okolišem gubi iz detektabilnog prostora.

“Ekološka ograničenja oblikuju moguću povijest planeta tako da opstaju samo one putanje razvoja u kojima se tehnosfera uspješno povuče natrag u biosferu,” piše Likavčan. Drugim riječima, civilizacije koje opstaju ne ostavljaju tehnološke ruševine po svemiru jer njihova tehnologija postaje nerazlučiva od same prirode.

Tehnologija koja postaje dio prirode

Ako se uzme u obzir da bi izvanzemaljske civilizacije mogle razviti tehnologije koje su u svojoj srži biološke ili biorazgradive, tada bi čak i najnapredniji sustavi mogli izgledati kao obični ekosustavi. Likavčan se poziva na ideju kanadskog autora znanstvene fantastike Karla Schroedera, koji piše: “Svaka dovoljno napredna tehnologija ne može se razlikovati od prirode.” Ova misao nadovezuje se na poznatu izreku Arthura C. Clarkea da je svaka dovoljno napredna tehnologija nerazlučiva od magije.

U tom kontekstu, civilizacije koje su razvile takvu simbiozu možda nikada nisu tražile kontakt. Možda su izbjegavale širenje, možda su kolabirale, ili jednostavno žive na način koji je nama — s našom definicijom tehnologije — nevidljiv.

Haqq-Misra i Baum još su 2009. upozorili da bi neki oblici izvanzemaljske inteligencije mogli postojati, ali napreduju toliko sporo da ih naši trenutačni pokušaji detekcije ne mogu prepoznati. Također, brzorastuće civilizacije mogle su se urušiti, ostavljajući tragove koji su se s vremenom prirodno razgradili.

Fermijev paradoks možda nikada nećemo u potpunosti razriješiti. No njegovo istraživanje ima jednu iznimno vrijednu ulogu: prisiljava nas da preispitamo vlastitu putanju. Ako su druge civilizacije nestale jer nisu uspjele ostvariti održivost, što to govori o našoj? Ako oni napredni doista prežive samo ako nauče živjeti u skladu sa svojom biosferom, možda je i naš jedini put — dugoročno gledano — upravo u tome.