Međuzvijezdani objekt 3I/ATLAS, treći poznati međuzvjezdani posjetitelj Sunčeva sustava, 3. listopada 2025. proći će svega 29 milijuna kilometara od Marsa, a 16. ožujka 2026. približit će se Jupiteru na 54 milijuna kilometara. Takav slijed bliskih susreta s dvama planetima zahtijeva dvije iznimno rijetke slučajnosti.
Profesor Avi Loeb objašnjava da je prva slučajnost gotovo savršeno poravnanje retrogradne orbite objekta 3I/ATLAS s ekliptičkom ravninom Zemlje, uz odstupanje od svega 4,89 stupnjeva i vjerojatnost od 0,002. Druga se odnosi na iznimno precizno usklađivanje vremena njegova prolaska s orbitalnim položajima Marsa i Jupitera, čija ukupna vjerojatnost iznosi tek 0,0002. Kada se te dvije neovisne slučajnosti uzmu zajedno, rezultat je mogućnost manja od jedne na milijun. Ako bi putanju 3I/ATLAS-a doista netko promišljeno projektirao, postavlja se pitanje: zašto bi tada bila nagnuta približno pet stupnjeva u odnosu na ekliptiku?
Ekliptika i položaj mogućih promatrača
Ekliptička ravnina određena je gibanjem Zemlje oko Sunca. Orbite Marsa i Jupitera nagnute su prema njoj za 1,9 odnosno 1,3 stupnja. Kada bi neka izvanzemaljska civilizacija otkrila naš planetarni sustav metodom tranzita, promatrajući prolazak planeta preko diska Sunca, mogla bi to učiniti samo ako se nalazi unutar uskog konusnog pojasa poravnatog s ekliptikom, piše Loeb. Iz tog bi smjera planeti Sunčeva sustava povremeno zaklanjali Sunce, čineći ih vidljivima u takvim istraživanjima.
Širina tog pojasa ovisi o osjetljivosti instrumenata. Ako bi 3I/ATLAS imao tehnološko podrijetlo, njegova masa, procijenjena na više od 33 milijarde tona, ukazuje da njegovi pošiljatelji raspolažu tehnologijom daleko naprednijom od ljudske. Za usporedbu, najveća svemirska letjelica koju je čovjek ikada konstruirao, Starship, teži oko 5500 tona, što je oko šest milijuna puta manje. U tom bi slučaju bilo razumno pretpostaviti da bi njihovi teleskopi mogli prepoznati i tranzite manjih stjenovitih tijela od Zemlje.
Asteroidni pojas kao mogući signal
Glavni asteroidni pojas smješten je između orbita Marsa i Jupitera i ima oblik širokog prstena ispunjenog tisućama asteroida i manjih patuljastih planeta. Najveće tijelo u tom području je patuljasti planet Cerera, promjera oko 940 kilometara, što odgovara otprilike polovici površine Francuske ili pet puta većem području od Hrvatske. Njegova se orbita nalazi na udaljenosti od oko 2,8 astronomskih jedinica, odnosno gotovo tri puta dalje od Sunca nego Zemlja.
U najranijem razdoblju Sunčeva sustava taj je pojas sadržavao tzv. planetezimale, građevne blokove budućih planeta. No snažna gravitacija Jupitera poremetila je njihovo međusobno spajanje, povećala brzine sudara i uzrokovala njihovo raspršivanje. Većina izvorne mase pojasa nestala je tijekom prvih 100 milijuna godina povijesti Sunčeva sustava. Ipak, preostale fragmente bilo bi moguće uočiti i s velikih udaljenosti pomoću naprednih izvanzemaljskih teleskopa, jer bi njihovi tranziti imali razdoblja između tri i šest Zemljinih godina.
Kut promatranja i očekivane putanje sondi
Debljina asteroidnog pojasa iznosi približno 150 milijuna kilometara, a njegov promjer oko 800 milijuna kilometara. Na temelju tih dimenzija može se izračunati da konusni prostor unutar kojega bi tranziti asteroida bili vidljivi ima otklon od oko deset stupnjeva iznad i ispod ekliptike, piše Loeb.
Ako bi neka napredna civilizacija otkrila Sunčev sustav upravo takvim opažanjem, logično je očekivati da bi njezine međuzvjezdane sonde kretale najkraćom mogućom linijom prema Suncu, s orbitalnim nagibom do deset stupnjeva, što se podudara s izmjerenih pet stupnjeva nagiba orbite objekta 3I/ATLAS.
Sedam poznatih anomalija
Do danas je kod 3I/ATLAS-a zabilježeno sedam anomalija: veličina, mlaz isplinjavanja, kemijski sastav, polarizacija svjetlosti, orbitalni nagib, vrijeme prolaska i kutno poravnanje s poznatim “Wow!” signalom iz 1977.
Još nije jasno jesu li te pojave slučajan rezultat prirodnog međuzvjezdanog kometa ili trag promišljenog, inteligentnog plana.
Bez obzira na uzrok, njegova blizina Marsu i Jupiteru pruža izvanrednu priliku za opažanje. Znanstvenici se nadaju da će snimke i spektroskopska mjerenja koja će provoditi sedam letjelica u orbiti oko Marsa, MRO, Mars Express, TGO, MAVEN, Tianwen-1 i Hope, te dvije letjelice povezane s Jupiterom, Juice i Juno, pomoći u otkrivanju stvarnog podrijetla i prirode ovog neobičnog međuzvjezdanog objekta.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
