Znanstvenici su zabilježili golemi sustav mlazova koji se protežu milijunima kilometara, što otvara nova pitanja o prirodi trećeg međuzvjezdanog posjetitelja našeg Sunčeva sustava.
Najnovije snimke koje su zabilježili Frank Niebling i Michael Buchner otkrile su iznimno složenu i do sada neviđenu strukturu repova međuzvjezdanog objekta 3I/ATLAS. Kombinirali su pet ekspozicija, svaku u trajanju od tri minute, snimljenih s dvama teleskopima (TEC 140/f5 i ASI 6200MM) između 5:08 i 5:22 po univerzalnom vremenu, 9. studenoga 2025. Rezultat je slika na kojoj se jasno vidi dvostruki proturep usmjeren prema Suncu, koji se prostire do 10 kutnih minuta, te dulji, uski mlaz koji se proteže od Sunca pod kutom od 30 minuta, približno koliko na nebu zauzima Sunce ili Mjesec.
Na udaljenosti od 326 milijuna kilometara od Zemlje, te kutne dimenzije znače stvarne duljine od oko 950 tisuća kilometara za proturepove i 2,85 milijuna kilometara za glavni rep koji se pruža od Sunca. To je čak tisuću puta više od svjetleće kome koju je oko 3I/ATLAS-a zabilježio svemirski teleskop Hubble u srpnju 2025.
Mlazovi koji prkose solarnoj oluji?
Ova višestruka struktura repova čini 3I/ATLAS iznimno zanimljivim ciljem za nova promatranja pomoću teleskopa Hubble i Webb, pogotovo uoči njegovog približavanja Zemlji 19. prosinca 2025., kada će se naći na udaljenosti od 269 milijuna kilometara. Iako se to čini blisko u astronomskim razmjerima, i dalje je stotinu puta više od širine samih repova, pa se ne očekuje da bi Zemljini sateliti mogli detektirati čestice iz tih mlazova. Isto vrijedi i za NASA-inu sondu Juno, koja će 3I/ATLAS promatrati iz orbite Jupitera 16. ožujka 2026., s udaljenosti od 53 milijuna kilometara, kao i za europsku letjelicu Juice koja je trenutno 64 milijuna kilometara daleko.
Profesor Avi Loeb napominje da, ukoliko je riječ o prirodnom kometu, brzina izbacivanja plinova i prašine trebala bi biti oko 0,4 kilometra u sekundi, približno brzina zvuka u razrijeđenom plinu na toj udaljenosti od Sunca. Da bi mlazovi dosegnuli zabilježene dimenzije, morali su kontinuirano izbijati iz jezgre tijekom razdoblja od nekoliko mjeseci: tri za glavni rep, jedan za proturep. To što se proturep proteže gotovo milijun kilometara prema Suncu znači da je tlak čestica u njemu barem jednak, ako ne i veći od tlaka Sunčeva vjetra, koji se kreće oko 400 kilometara u sekundi. Budući da se dinamički tlak povećava s kvadratom brzine, piše Loeb, gustoća čestica u vanjskim dijelovima proturepa mora biti milijun puta veća od one u Sunčevu vjetru, otprilike nekoliko protona po kubičnom centimetru.
Prema Loebu, iz toga proizlazi da mlazovi izbacuju oko 2 milijuna kilograma materijala svake sekunde na površini od milijun kvadratnih kilometara. Kad se to zbroji na područje deset puta veće, dolazi se do gubitka mase od približno 50 milijardi tona mjesečno, usporedivo s minimalnom procijenjenom masom samog objekta, koja iznosi oko 33 milijarde tona. Ako pretpostavimo gustoću od 0,5 grama po kubičnom centimetru, jezgra 3I/ATLAS-a mora imati promjer veći od 5 kilometara, a ako je preživjela prolazak pokraj Sunca, vjerojatno i preko 10 kilometara.
Statistička enigma među zvijezdama
Tu počinje prva ozbiljna zagonetka, piše Loeb. Za razliku od malog i laganog 1I/ʻOumuamue, čija se masa procjenjuje na milijun puta manju, 3I/ATLAS djeluje kao pravi div među međuzvjezdanim objektima. Statistički gledano, šanse da bi se u svega nekoliko godina u Sunčev sustav unutar promatranog razdoblja od desetljeća nasumce ubacio objekt promjera većeg od 10 kilometara gotovo su zanemarive, tek jedna prema deset tisuća godina. Kombinira li se ta vjerojatnost s dodatnom činjenicom da se 3I/ATLAS kreće gotovo točno unutar ekliptike, šansa da je riječ o običnom, prirodnom kometu iz međuzvjezdanog prostora pada na otprilike jedan prema sto milijuna, tvrdi Loeb.
Ako, međutim, razmotrimo mogućnost da mlazovi ne potječu od sublimacije leda, već od tehnoloških pogona, primjerice raketnih motora, tada bi potrebna količina izbačenog materijala mogla biti i stotinu puta manja. Klasični kemijski pogoni ispuštaju plinove brzinom od 3 do 5 kilometara u sekundi, desetak puta brže nego što to može učiniti prirodni komet pod Sunčevim zračenjem. Ionski pogoni dostižu i 50 kilometara u sekundi, a naprednije tehnologije, ako postoje, mogle bi dodatno smanjiti potrošnju goriva na tek djelić mase letjelice.
Ključno pitanje zato ostaje: je li 3I/ATLAS prirodan ili umjetan objekt? Nadolazeća spektroskopska promatranja trebala bi otkriti brzinu, sastav i gustoću njegovih mlazova, te pomoći u razjašnjenju ovog zagonetnog slučaja.
Loeb objašnjava da znanost napreduje ne kada potvrđuje ono što već zna, nego kada ima dovoljno poniznosti da prihvati ono što tek treba naučiti. 3I/ATLAS nas podsjeća upravo na to, da je svemir još uvijek pun pitanja koja se usuđujemo tek postaviti
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
