Kako se svemirska tehnologija ubrzano razvija, ideja ljudskog života izvan Zemlje sve se manje doima kao znanstvena fantastika, a sve više kao konkretan plan. Svemirske agencije i privatne tvrtke već razrađuju dugoročne misije prema Mjesecu i Marsu, dok astronomi istodobno otkrivaju sve veći broj potencijalno nastanjivih egzoplaneta oko udaljenih zvijezda. Pitanje kolonizacije više se ne svodi isključivo na tehničke mogućnosti. U prvi plan izlazi temeljna dilema o smjeru ljudskog razvoja.
Ideja života izvan Zemlje desetljećima je pripadala isključivo svijetu književnosti i filma. Danas, međutim, NASA i SpaceX aktivno planiraju misije koje bi trebale omogućiti dugotrajniji boravak ljudi na Mjesecu i, u sljedećoj fazi, na Marsu. Paralelno s tim, promatranja svemirskih teleskopa otkrivaju egzoplanete u nastanjivim zonama zvijezda izvan Sunčeva sustava, gdje bi tekuća voda teoretski mogla postojati na površini.
Zagovornici kolonizacije drugih svjetova ističu da bi širenje čovječanstva izvan Zemlje moglo predstavljati svojevrsno osiguranje od globalnih katastrofa. Udar velikog asteroida, nekontrolirane klimatske promjene ili pandemije globalnih razmjera često se navode kao razlozi zašto bi opstanak vrste bilo mudro ne vezati uz jedan jedini planet. No takav iskorak zahtijevao bi goleme resurse, desetljeća priprema i tehnološka rješenja koja još uvijek postoje tek u začetku.
Čak i kolonizacija Marsa, koji je u kozmičkom susjedstvu, predstavlja iznimno složen pothvat. Dugotrajna izloženost zračenju, niska gravitacija, ograničeni resursi i potreba za gotovo potpuno zatvorenim ekosustavima samo su neki od izazova. Kada se pogled usmjeri dalje od Marsa, prema potencijalno nastanjivim planetima izvan Sunčeva sustava, problem postaje još izraženiji. Putovanja do takvih svjetova, s današnjom tehnologijom, trajala bi tisućama godina.
Tehnološki napredak i etička pitanja
Kako tehnologija napreduje i planovi o trajnim ljudskim naseljima izvan Zemlje postaju operativni, rasprava se sve manje vodi samo o raketama, pogonu i logistici. U središte dolazi etika, odnosno pitanje legitimnosti i posljedica takvog pothvata. Kolonizacija nije neutralan čin jer uključuje namjerno mijenjanje fizičkog, kemijskog i biološkog okruženja drugog svijeta kako bi postao podnošljiv za ljude. To se odnosi i na scenarije u kojima se ne pronađe život, zato što i “mrtvi” planet ima vlastitu geološku povijest i znanstvenu vrijednost koja se može trajno kompromitirati.
Prvi sloj rasprave tiče se zaštite planetarnog okoliša i znanstvene vjerodostojnosti. Planetarna zaštita nije apstraktan pojam, nego skup načela i procedura kojima se smanjuje rizik biološke kontaminacije, u oba smjera. Naprijed je riječ o mogućnosti da zemaljski mikroorganizmi završe na drugom tijelu i ondje prežive, čime bi se nepovratno zamutili tragovi eventualnog izvornog života i otežala interpretacija budućih mjerenja. Unatrag je riječ o povratku uzoraka i opreme na Zemlju, uz zahtjev da se minimalizira rizik unošenja nepoznatih bioloških ili kemijskih agenasa. Zbog toga se kolonizacija logično nameće kao kvalitativno drugačija kategorija od robotike i kratkotrajnih posjeta, jer broj ljudi, količina opreme i trajanje boravka eksponencijalno povećavaju mogućnost neželjenih posljedica.
Drugi sloj odnosi se na pravo raspolaganja resursima i na pitanje vlasništva. Pravni okvir za aktivnosti u svemiru počiva na međunarodnim ugovorima koji naglašavaju da svemir nije predmet nacionalnog prisvajanja. Međutim, razvoj tehnologije za iskorištavanje lokalnih resursa, poput vode u obliku leda, regolita kao građevnog materijala ili proizvodnje goriva iz lokalnih sirovina, otvara prostor za sukob između “zajedničkog dobra” i de facto kontrole. Ako je neka lokacija strateški važna, primjerice zbog stalne sunčeve svjetlosti ili dostupnosti leda, postavlja se pitanje tko odlučuje o pristupu i pod kojim uvjetima. Etika kolonizacije tada prelazi u političku ekonomiju svemira, gdje se razmatraju modeli upravljanja, raspodjele koristi i sprječavanja monopola.
Treći sloj je društveni i sigurnosni. Naselje izvan Zemlje, osobito u okruženju bez prirodne biosfere, mora funkcionirati kao strogo kontroliran sustav ovisan o energiji, vodi, zraku, rezervnim dijelovima i discipliniranim procedurama. Takva struktura otvara pitanje prava, odgovornosti i autonomije ljudi koji bi ondje živjeli, uključujući uvjete rada, zdravstvenu skrb, upravljanje rizikom i mehanizme donošenja odluka u kriznim situacijama. U praksi to znači da kolonizacija nije samo inženjerski projekt, nego i projekt dizajna društva u ekstremnim uvjetima. Svaka odluka o standardima sigurnosti, pravu na odlazak, reproduktivnim pravima, obrazovanju i upravljanju zajednicom ima dugoročne posljedice i zahtijeva jasna pravila prije nego što se pošalje prva veća skupina ljudi.
Tu je i pitanje prioriteta i proračunskih izbora. Resursi potrebni za uspostavu samoodrživih naselja izvan Zemlje u istom vremenskom razdoblju mogli bi se usmjeriti na ublažavanje klimatskih promjena, očuvanje bioraznolikosti, jačanje javnog zdravstva i smanjenje globalnih nejednakosti. To nije argument protiv svemirskih programa kao takvih, nego poziv na realan uvid u oportunitetni trošak i u to što se dobiva, a što odgađa. Kritičari kolonizacije upozoravaju da narativ o “rezervnom planetu” može stvoriti opasnu moralnu iluziju, dojam da je moguće izbjeći posljedice lošeg upravljanja Zemljom. U tom okviru, etička rasprava postaje i rasprava o odgovornosti, jer sposobnost odlaska ne ukida obvezu rješavanja uzroka problema na vlastitom planetu.
Napokon, tehnološki optimizam treba razdvojiti od tehnološke izvjesnosti. Planovi za dugotrajan boravak ljudi zahtijevaju stabilnu zaštitu od zračenja, kontrolu prašine i toksina, pouzdane sustave za recikliranje vode i zraka, te prehrambene lance koji nisu ovisni o čestim isporukama sa Zemlje (o tome sam prethodno pisao na portalu). U takvim uvjetima, etika uključuje i pitanje kakav se rizik smatra prihvatljivim i tko ima ovlast taj rizik nametnuti drugima, bilo kroz radne uvjete, bilo kroz javno financiranje. Autoritativna rasprava o kolonizaciji mora stoga obuhvatiti i granice tehnologije, ne samo njezine mogućnosti.
Neizbježan korak ili svjesna odluka
Povijest pokazuje da se širenje ljudi u nove prostore često događa čim se otvore tehničke i logističke mogućnosti. U tom smislu, dio stručne javnosti kolonizaciju drugih svjetova tumači kao nastavak procesa istraživanja, prilagodbe i razvoja infrastrukture. Međutim, analogije s prijašnjim migracijama imaju jasna ograničenja, jer svemirska kolonizacija uključuje život u okruženju koje nije samo neprijateljsko, nego i fundamentalno nekompatibilno s ljudskom fiziologijom bez stalne tehnološke potpore. Razlika je i u tome što su posljedice trajne, a pogreške skuplje, jer ne postoje lokalne biosfere koje “oproste” kontaminaciju ili logistički kolaps.
Ključna razdjelnica je pitanje svrhe. Ako je cilj preživljavanje vrste, tada kolonizacija dobiva sigurnosnu dimenziju i mjeri se kroz otpornost, redundanciju i sposobnost samoodrživosti. Ako je cilj znanstveno istraživanje, tada primat imaju očuvanje okoliša, stroga kontrola kontaminacije i postupnost koja minimizira nepovratne promjene. Ako je cilj gospodarski, tada se u prvi plan probijaju prava na resurse, profit, tržišta i regulacija. Svaki od tih ciljeva generira različite etičke kriterije, različite prioritete ulaganja i različite modele upravljanja.
Neizbježnost se često spominje kao argument, ali ona nije isto što i nužnost. Tehnologija može omogućiti odlazak, no društvene institucije određuju kako se odlazak provodi, tko odlučuje, kako se raspodjeljuju koristi i tko snosi rizike. U praksi to znači da je kolonizacija uvijek i politička odluka, čak i kada se predstavlja kao tehnički projekt. Transparentnost ciljeva, međunarodna koordinacija, standardi sigurnosti i jasna pravila o zaštiti okoliša ključni su elementi koji određuju hoće li širenje izvan Zemlje biti odgovorno ili konfliktnog karaktera.
U konačnici, pitanje kolonizacije drugih planeta ne svodi se samo na znanstvene i inženjerske izazove. Riječ je o odluci koja odražava odnos suvremenog društva prema riziku, okolišu, pravdi i dugoročnom planiranju. U jednoj interpretaciji, višestruko planetarna prisutnost može povećati otpornost čovječanstva, omogućiti nova istraživanja i potaknuti tehnologije korisne i na Zemlji. U drugoj interpretaciji, bez jasnih etičkih i pravnih okvira, kolonizacija može prenijeti postojeće nejednakosti i sukobe u novo okruženje, uz dodatni rizik nepovratne štete. Zato je rasprava o tome što znači “trebati” kolonizirati, a što znači “moći”, temeljna rasprava o budućnosti ljudske civilizacije i o standardima koje je spremna postaviti sama sebi.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
