Većina volumena sfere koncentrirana je u njezinim vanjskim slojevima. Ako Sunčev sustav zamislimo kao slojevitu sferu, piše profesor Avi Loeb, onda svaki sloj se povećava s kvadratom radijusa, dok unutarnji volumen raste s kubom radijusa. Zamislimo da se Sunčev sustav proteže do 60.000 puta udaljenosti između Zemlje i Sunca, što je petina udaljenosti do najbliže zvijezde, Proksima Centauri. U tom slučaju, središnji dio Sunčevog sustava do 10.000 puta udaljenosti Zemlja-Sunce čini samo mali postotak ukupnog volumena. Dakle, što se nalazi u najudaljenijim dijelovima Sunčevog sustava?
Neki kozmički objekti u ovom udaljenom dijelu Sunčevog sustava putuju prema njegovom središtu i postaju vidljivi sa Zemlje. To su dugoperiodični kometi, drevni ostaci iz ranih faza formiranja Sunčevog sustava. Sastoje se od stijena i leda, a kada se približe Suncu, led isparava, stvarajući karakteristične kometske repove od plinova i prašine koji reflektiraju sunčevu svjetlost. Astronomska istraživanja omogućuju sveobuhvatan pregled novih kometa većih od nekoliko kilometara. Ovi “novi” kometi, koje su gravitacijske sile naše galaksije potaknule na kretanje, ušli su u područje Sunčevog sustava gdje se nalaze planeti, unutar 40 puta udaljenosti između Zemlje i Sunca. Kada dospiju u to područje, planeti ih gravitacijskim silama “odbijaju” prema Suncu. Praćenjem tih gravitacijskih interakcija, znanstvenici mogu odrediti izvorno mjesto odakle su kometi došli.
Novi kometi promjera većeg od 2,3 kilometra vidljivi su na udaljenosti do 2,5 puta udaljenosti Zemlja-Sunce, a njihova pojava događa se otprilike jednom godišnje. Kako objašnjava profesor Loeb, većina dugoperiodičnih kometa dolazi s udaljenosti od 60.000 puta udaljenosti Zemlja-Sunce i ima orbitalno vrijeme od 5 milijuna godina. Procjenjuje se da Oortov oblak, ogroman rezervoar kometa na rubu Sunčevog sustava, sadrži oko 30 milijardi kometa promjera oko 2,3 kilometra. Svaki od tih kometa nosi nekoliko milijardi tona leda i stijena, što u zbiru čini značajnu masu, približno jednaku masi Zemlje. Unutar istog volumena nalaze se i međuzvjezdani kometi, koji nisu gravitacijski vezani za Sunčev sustav. Do sada je otkriven samo jedan međuzvjezdani komet, kojeg je 2019. godine otkrio amaterski astronom Gennadiy Borisov. Procjenjuje se da je promjer kometa Borisov bio oko 0,7 kilometara, s masom od otprilike stotinu milijuna tona. Ako uzmemo u obzir gustoću međuzvjezdanih kometa u ovom volumenu, može se pretpostaviti da u Oortovom oblaku postoji oko 10 trilijuna kometa ove veličine, što zajedno čini oko 15% mase Zemlje.
Pored kometa, gustoća međuzvjezdanog plina i tamne tvari unutar Oortovog oblaka daleko premašuje masu kometa. Ove tvari čine nekoliko stotina masa Zemlje, što je dva reda veličine više od ukupne mase kometa. Na kraju, dolazimo do najzanimljivije i najzagonetnije komponente: međuzvjezdanih objekata koje su možda stvorile napredne civilizacije. Koliko takvih objekata, bilo aktivnih ili neaktivnih, može postojati unutar udaljenosti od 60.000 puta udaljenosti Zemlja-Sunce? Točan broj nije poznat. Moguće je da bi takvi objekti mogli biti otkriveni pomoću teleskopa kada se približe Suncu. Buduća astronomska istraživanja mogla bi pratiti pojavu novih međuzvjezdanih sondi, što bi nam moglo pomoći da otkrijemo više o stanovnicima Sunčevog sustava u nadolazećim godinama.
Pozdrav svima! Hvala što čitate Kozmos.hr! Ja sam Ivan i dugi niz godina pišem o svermiu, astronomiji, znanosti, povijesti i arheologiji, a imao sam priliku sudjelovati i u dokumentarcima Science Discovery-ja te History Channel-a.
