Dok se u javnom prostoru povremeno čuju glasni povici o novom dobu imperijalizma koji se proteže izvan granica našeg planeta, stvarnost svemirskog prava prilično je drugačija. Nedavne izjave voditelja Fox Newsa, Jessea Wattersa, koji je samouvjereno ustvrdio da Sjedinjene Američke Države posjeduju Mjesec, izazvale su lavinu podsmijeha, ali i otvorile važno pitanje: tko zapravo polaže pravo na nebeska tijela? Iako je američka zastava tamo postavljena još 1969. godine, taj čin u očima međunarodnog prava vrijedi jednako malo kao i dječja igra osvajanja utvrde.
Protiv svemirske kolonizacije
Temelj modernog ponašanja u svemiru postavljen je još 1967. godine, dvije godine prije nego što je prvi čovjek uopće zakoračio na lunarnu površinu. Tada su SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo i Sovjetski Savez potpisali Ugovor o svemiru, dokument koji i danas služi kao svojevrsni ustav izvanzemaljskih prostranstava. Prvi članak tog ugovora izričito navodi da se istraživanje svemira mora provoditi na dobrobit svih zemalja i da ono predstavlja “baštinu cijelog čovječanstva”. Drugi članak je još izravniji: svemir, uključujući Mjesec i ostala nebeska tijela, ne može biti predmet nacionalnog prisvajanja putem proglašenja suvereniteta, korištenja, okupacije ili bilo kojeg drugog sredstva.
Upravo zato su Wattersolove tvrdnje, izrečene u kontekstu povijesnih akvizicija poput kupnje Aljaske ili Louisiane, pravno neodržive. Voditelj je u eteru izjavio kako SAD osiguravaju svoje interese silom ili kupnjom, dodavši: “Dobili smo Mjesec. Mislim da ga posjedujemo. Zapravo, znam da ga posjedujemo”. No, povijest američkog širenja na Zemlji ne može se preslikati na sivi lunarni regolit. Da je puko postavljanje simbola dovoljno za vlasništvo, ironično primjećuju kritičari, čak bi i Katolička crkva mogla imati određene povijesne pretenzije na nebeska tijela.
Resursi kao siva zona budućnosti
Problem se zapravo krije u različitim interpretacijama ovog već pomalo zastarjelog ugovora. Iako je jasno da nitko ne može posjedovati samo tlo, ostaje otvoreno pitanje što se događa s onim što se iz tog tla izvuče. Naime, bivši američki predsjednik Barack Obama još je 2015. godine potpisao zakon koji odražava specifično američko tumačenje: teritorij ne može biti vaš, ali resursi koje iz njega eksploatirate pripadaju vama. Michelle Hanlon, profesorica prava sa Sveučilišta u Mississippiju, ističe kako upravo ta pravna praznina omogućuje državama da rudarenje na Mjesecu ne tretiraju kao prisvajanje teritorija, iako bi u stvarnosti to izgledalo upravo tako.
Dodatnu pomutnju unosi koncept “sigurnosnih zona”. Ako neka država izgradi nuklearni reaktor ili lansirnu rampu na Mjesecu, logično je da će ograničiti pristup tom području radi sigurnosti. Postavlja se pitanje: je li takva restrikcija zapravo prikriveno polaganje prava na teritorij? Ugovor o svemiru star je gotovo 60 godina, a tehnologija i ambicije čovječanstva od tada su se dramatično promijenile. Bez hitnog ažuriranja ovih pravila, pravna praznina mogla bi postati poligon za stvarne sukobe onoga trenutka kada prva rudarska postrojenja doista počnu kopati po mjesečevoj površini. Do tada, Mjesec ostaje ničiji i svačiji, bez obzira na to čija zastava na njemu skuplja svemirsku prašinu
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
