Dok države i tvrtke planiraju postaje na Mjesecu, znanstvenici pitaju tko će ga zaštititi

NASA, Kina, Indija, Japan i privatne svemirske tvrtke sve ozbiljnije planiraju novu eru istraživanja Mjeseca. Ovoga puta cilj nije samo kratko slijetanje, nego dugotrajna prisutnost, infrastruktura, korištenje resursa i moguće postaje na površini.

No povratak ljudi i letjelica na Mjesec otvara pitanje koje više nije moguće gurati u stranu: što ondje uopće znači održivo istraživanje? Novo istraživanje pokazuje da odgovor jako ovisi o tome koga se pita.

Mjesec nije nepromjenjiva pozornica za ljudske misije

Na prvi pogled Mjesec izgleda kao mjesto kojemu se nema što dogoditi. Nema mora, šuma, oblaka, kiše ni vjetra. Nema klimu kakvu poznajemo na Zemlji, nema život i ne mijenja se iz dana u dan pred našim očima.

Zbog toga se lako stječe dojam da je riječ o mrtvom, gotovo neuništivom svijetu. To je varljivo. Mjesečeva površina vrlo je osjetljiva upravo zato što nema procese koji na Zemlji brišu tragove. Ono što se ondje poremeti može ostati vidljivo desetljećima, tisućama godina, pa u nekim slučajevima i daleko dulje.

Svako slijetanje mijenja okolinu. Raketni motori pri spuštanju podižu sitnu mjesečevu prašinu i izbacuju je velikim brzinama. Ta prašina nije običan pijesak. Nastala je tijekom milijuna godina, dok su mikrometeoriti neprestano usitnjavali površinski materijal. Oštra je, vrlo sitna i lako se lijepi za opremu. Već su misije Apollo pokazale koliko može stvarati problema astronautima, svemirskim odijelima, instrumentima i pokretnim dijelovima letjelica.

Kod novih, znatno većih letjelica učinak bi mogao biti mnogo izraženiji. Istraživanja o djelovanju raketnih ispušnih plinova na Mjesečevu površinu pokazuju da slijetanja mogu poremetiti regolit, raznijeti čestice na velike udaljenosti i stvoriti rizik za obližnju infrastrukturu ili letjelice u orbiti. NASA već godinama upozorava da se učinci slijetanja na Mjesecu moraju bolje kvantificirati prije nego što promet postane čest.

Najpoželjnija mjesta ujedno su najosjetljivija

Najveći interes danas izazivaju Mjesečeva polarna područja, posebno južni pol. Ondje postoje vrhovi i uzvisine s povoljnijim uvjetima za prikupljanje Sunčeve energije, ali i krateri u trajnoj sjeni u kojima se mogu čuvati naslage vodenog leda.

Taj led nije važan samo kao znanstveni trag prošlosti. U budućim misijama mogao bi služiti kao izvor vode, kisika i vodika. Time bi Mjesec postao manje ovisan o opskrbi sa Zemlje. Upravo zato je voda u polarnim kraterima jedna od središnjih tema buduće lunarne strategije.

Upravo su ta područja danas u središtu najvećeg interesa. Ono što ih čini privlačnima za buduće postaje, energetsku infrastrukturu i korištenje resursa, istodobno ih čini posebno osjetljivima za znanost. Hladni krateri u trajnoj sjeni mogli bi čuvati tragove davne povijesti Sunčeva sustava, uključujući hlapljive spojeve koji su ondje ostali zarobljeni milijardama godina. Ako ih buduće misije izmijene ispušnim plinovima, prašinom, toplinom ili mehaničkim zahvatima, dio tog zapisa mogao bi biti izgubljen prije nego što ga znanstvenici uopće uspiju proučiti.

NASA-in program Artemis službeno je usmjeren prema dugotrajnoj ljudskoj prisutnosti na Mjesecu i oko njega. NASA također navodi da će komunikacijska i navigacijska infrastruktura biti ključna za sigurnost, znanost i rad budućih misija. To znači da Mjesec više neće biti samo mjesto povremenih ekspedicija. Postaje prostor u kojem će se graditi sustavi, testirati logistika i postavljati temelji za misije prema Marsu.

Održivost za inženjera nije isto što i održivost za planetarnog znanstvenika

Marco A. Janssen, profesor održivosti na Državnom sveučilištu Arizona, Afreen Siddiqi, istraživačica aeronautike i astronautike na Tehnološkom institutu Massachusetts, i Parvathy Prem, planetarna znanstvenica iz Laboratorija za primijenjenu fiziku Sveučilišta Johns Hopkins, s kolegama su pokušali odgovoriti na pitanje koje će pratiti svaku novu lunarnu misiju: što zapravo znači održivo istraživati Mjesec?

U radu objavljenom u časopisu Space Policy analizirali su 277 odgovora ljudi koji se profesionalno ili aktivno bave svemirom. Među njima su bili znanstvenici, stručnjaci iz svemirske industrije, zaposlenici svemirskih agencija i zainteresirani članovi javnosti. Već taj uzorak pokazuje zašto rasprava nije jednostavna. Svi govore o održivosti, ali ne misle nužno na isto.

Ljudi iz svemirske industrije češće su održivost opisivali kroz praktična pitanja: koliko misije stoje, može li se oprema ponovno upotrebljavati, mogu li se letovi ponavljati i mogu li se lokalni resursi koristiti tako da buduće misije manje ovise o Zemlji. U tom pogledu održiva lunarna aktivnost znači sustav koji se može nastaviti, širiti i financirati.

Znanstvenici i akademski istraživači češće su naglašavali drugu stranu priče. Za njih održivost uključuje pitanje što se smije mijenjati na Mjesecu, koliko se smije zadirati u osjetljiva područja i tko ima pravo odlučivati o prostoru koji ne pripada nijednoj državi. Mjesec nije živi ekosustav poput Zemlje, ali jest znanstveni arhiv. Njegova površina čuva tragove udara, Sunčeve aktivnosti i davne povijesti Sunčeva sustava.

Dio ispitanika išao je još dalje. Otprilike petina protivila se opsežnoj ljudskoj aktivnosti na Mjesecu. U njihovim odgovorima vidi se stav da Mjesec ne bi trebalo pretvarati u industrijsku zonu, rudarsko odredište ili prostor novog nadmetanja. Takav pogled ne odbacuje znanost, nego upozorava da istraživanje i eksploatacija nisu isto.

Većina odgovora bila je između ta dva pola. Upravo je to najvažniji rezultat istraživanja. Rasprava o održivosti na Mjesecu ne vodi se samo između onih koji žele misije i onih koji ih ne žele. Ona pokazuje da ista riječ može značiti financijski održiv program, tehnički izvedivu infrastrukturu, zaštitu znanstveno vrijednih područja ili etičko ograničenje ljudskog širenja izvan Zemlje.

Zato će se pitanje održivosti morati riješiti prije nego što Mjesec postane mjesto redovitih slijetanja, postaja i komercijalnih aktivnosti. Bez jasnijeg dogovora, svaka će skupina u tu riječ upisivati vlastite ciljeve.

Pravila postoje, ali ne rješavaju najteži dio priče

Međunarodno svemirsko pravo već ima važno polazište. Ugovor o svemiru iz 1967. određuje da svemir, uključujući Mjesec i druga nebeska tijela, ne može biti predmet nacionalnog prisvajanja, ni proglašenjem suvereniteta, ni uporabom, ni okupacijom.

Artemis Accords, skup načela koji je NASA uspostavila s partnerskim državama 2020. godine, pokušava dodatno urediti civilno istraživanje svemira, uključujući aktivnosti na Mjesecu. NASA navodi da ta načela trebaju poboljšati upravljanje civilnim istraživanjem i uporabom svemira u trenutku kada sve više država i privatnih tvrtki planira misije oko Mjeseca.

Ipak, temeljno pitanje ostaje otvoreno. Pravila mogu reći da nitko ne smije proglasiti Mjesec svojim teritorijem. Mnogo je teže odrediti tko smije koristiti led u trajno zasjenjenom krateru, koliko se prašine smije podići pri slijetanju, koliko blizu mogu biti dvije misije i tko je odgovoran ako jedna aktivnost trajno promijeni područje važno za znanost.

Mjesec je dosad bio simbol, orijentir na noćnom nebu i arhiv najranije povijesti Sunčeva sustava. U sljedećim desetljećima mogao bi postati radni prostor država, agencija i tvrtki. Zbog toga rasprava o održivosti više nije rubna akademska tema. Ona prethodi svakoj budućoj postaji, svakom slijetanju i svakom pokušaju da se Mjesečevi resursi pretvore u dio nove svemirske ekonomije.

Pravo pitanje više nije hoćemo li se vratiti na Mjesec. Pitanje je kakav ćemo Mjesec ostaviti nakon što se vratimo.

Ivan Petričević

Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.