Novo istraživanje sugerira da plimne sile oblikuju površinu planeta milijardama godina.
Merkur, najmanji i Suncu najbliži planet u našem sustavu, i dalje skriva brojne geološke tajne. Njegova površina ispresijecana je dubokim pukotinama i strmim liticama koje svjedoče o snažnim tektonskim naprezanjima u prošlosti. Dugo se smatralo da je taj reljef rezultat sporog hlađenja i kontrakcije unutrašnjosti planeta. No novo istraživanje znanstvenika sa Sveučilišta u Bernu sugerira da ključnu ulogu ima i Sunčeva gravitacija — preciznije, njezin dugotrajni plimni učinak na koru Merkura.
Plimne sile u fokusu novog modela
Za razliku od gotovo pravilne orbite Zemlje, Merkurova putanja oko Sunca izrazito je eliptična. Isto tako, planet rotira u posebnom omjeru poznatom kao 3:2 rezonancija — triput se okrene oko svoje osi za svaka dva obilaska Sunca. Zbog toga se plimne sile, koje Sunce stalno vrši na Merkur, tijekom vremena neprestano mijenjaju.
Znanstveni tim na čelu s dr. Liliane Burkhard razvio je računalni model koji uzima u obzir upravo te promjenjive uvjete — orbitalnu ekscentričnost i brzinu rotacije — te je simulirao njihov utjecaj na koru planeta tijekom 4.5 milijardi godina.
“Merkur pokazuje obrasce tektonskih rasjeda koji se ne mogu objasniti samo hlađenjem unutrašnjosti,” ističe Burkhard. “Naš cilj bio je ispitati mogu li plimne sile, iako slabije, dugoročno utjecati na smjer i razvoj tih struktura.”
Gravitacija ne stvara pukotine, ali određuje njihov smjer
Simulacije su pokazale da sile koje nastaju zbog promjenjive udaljenosti Merkura od Sunca nisu dovoljne da same uzrokuju pucanje kore. No ono što jest zanimljivo — smjer u kojem te sile djeluju savršeno se poklapa s orijentacijom mnogih rasjeda koji su danas vidljivi na površini planeta.
“Te sile vjerojatno nisu otvorile nove pukotine, ali su usmjerile način na koji su se postojeće širile i razvijale,” objašnjava Burkhard. “To znači da gravitacija Sunca nije samo pasivni čimbenik, već dugorošan oblikovni mehanizam u tektonskom razvoju planeta.”
Profesor Nicolas Thomas, suautor studije, ističe da se ovakva povezanost dosad rijetko razmatrala. “U većini dosadašnjih modela, gravitacijski utjecaj Sunca jednostavno se ignorirao kao preslab da bi bio važan. No naši rezultati pokazuju da se, dugoročno gledano, taj utjecaj itekako može osjetiti.”
Ova hipoteza uskoro bi mogla dobiti konkretnu potvrdu. Europsko-japanska misija BepiColombo, lansirana 2018. godine, trenutačno se nalazi na putu prema Merkuru. Planirano je da u orbitu uđe krajem 2026., nakon čega će dva orbitera — jedan europski i jedan japanski — početi s detaljnim mapiranjem površine planeta.
“Podaci koje će prikupiti BepiColombo mogli bi nam dati konačan uvid u to kako su nastali ti rasjedi i litice,” kaže Thomas. “Ako se smjerovi pukotina i napuklina doista podudaraju s onima koje predviđa naš model, imat ćemo snažan dokaz o Sunčevu gravitacijskom utjecaju.”
🔵 Pridružite se razgovoru!
Imate nešto za podijeliti ili raspraviti? Povežite se s nama na Facebooku i pridružite se zajednici znatiželjnih istraživača u našem Telegram kanalu. Za najnovija otkrića i uvide, pratite nas i na Google Vijestima.
