U studenom 1572. godine na nebu se pojavila nova, iznimno sjajna “zvijezda” u zviježđu Kasiopeje, toliko sjajna da je bila vidljiva i danju. Danski astronom Tycho Brahe sustavno je bilježio taj nebeski događaj, a ostatak eksplozije, danas poznat kao Tychova supernova, predmet je znanstvenih analiza već više od četiri stoljeća. Novo istraživanje sada predlaže da je ta povijesna eksplozija imala dramatičniji početak nego što se mislilo: dogodila se unutar ostataka drevne planetarne maglice, a ne u praznom međuzvjezdanom prostoru.
Supernova unutar planetarne maglice
Unatoč nazivu, planetarne maglice nemaju nikakve veze s planetima. One nastaju kada umiruće zvijezde odbace vanjske slojeve plina i prašine, tvoreći neke od najljepših struktura u svemiru. Takve maglice obično se rasprše unutar nekoliko stotina tisuća godina, što čini Tychovu supernovu posebno zanimljivom: njezina eksplozija morala se dogoditi dok je maglica još postojala. Znanstvenici taj rijedak fenomen nazivaju “supernova unutar planetarne maglice” ili skraćeno SNIP (od engl. Supernova Inside Planetary Nebula).
Dokazi za to nalaze se u samoj strukturi ostatka supernove, u dvije suprotno usmjerene izbočine, poznate kao “uši”, koje izviru iz glavnog plinskog omotača. Te formacije nisu nasumične: gotovo su identične onima opaženima kod triju drugih supernova tipa Ia, Keplerove, SNR G299-2.9 i SNR G1.9+0.3. Ranija istraživanja već su upućivala na to da su i ti ostaci primjeri SNIP-ova, a nova analiza dodatno učvršćuje tu poveznicu, potvrđujući pretpostavku iznesenu još 1985. godine.
Moguća nova slika smrti zvijezda
Supernove tipa Ia nastaju kada gusti ostaci zvijezda koje su potrošile svoje nuklearno gorivo, poznati kao bijeli patuljci, dožive snažnu termonuklearnu eksploziju. O mehanizmu koji pokreće takvu detonaciju znanstvenici raspravljaju već desetljećima, no pojava SNIP-a upućuje na model poznat kao degenerirani jezgreni scenarij (core-degenerate scenario).
Prema tom objašnjenju, bijeli patuljak postupno tone u vanjske slojeve svoje prateće zvijezde i na kraju se stapa s njezinom jezgrom. Eksplozija se ne događa odmah, nego tek kasnije, dok je maglica nastala u prethodnoj fazi još uvijek vidljiva. Ako Tychova supernova doista slijedi taj obrazac, a slične se strukture potvrde i kod drugih ostataka, to bi značilo da SNIP-ovi nisu rijetka pojava nego uobičajen ishod. Autori istraživanja procjenjuju da bi između sedamdeset i devedeset posto svih supernova tipa Ia moglo nastati na taj način.
Takav zaključak mijenja pogled na njihovo porijeklo. Pokazuje da se ove eksplozije ne događaju isključivo tijekom dugih kozmičkih razdoblja, nego i među mlađim populacijama zvijezda, dok njihova maglica još nije posve raspršena. Više od četiri stoljeća nakon što ju je Tycho Brahe prvi zabilježio, ta “nova zvijezda” i dalje razotkriva tajne koje produbljuju naše razumijevanje smrti zvijezda i neprekidnog kruženja materije u svemiru.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
