Od 1950-ih godina čovječanstvo sustavno traga za životom izvan Zemlje, od prvih radioteleskopa do modernih svemirskih sondi i analiza meteorita. Unatoč silnom tehnološkom napretku i brojnim uzbudljivim naznakama, temeljno pitanje ostaje isto: postoje li živuća bića, jednostavna ili inteligentna, negdje drugdje u svemiru? Tim Seyeda Sine Seyedpour Layalestanija sa Sveučilišta Islamic Azad u Iranu u novoj analizi prolazi kroz najuvjerljivije dosadašnje tragove o izvanzemaljskom životu.
Meteoriti kao spremnici kemije života
Kako prenosi Universe Today, jedan od najpoznatijih svjedoka izvanzemaljske kemije života je Murchisonov meteorit koji je 1969. godine pao u Australiji. Ovaj fragment star je oko 7 milijardi godina, dakle nastao je prije našeg Sunčeva sustava. U novijim analizama u njemu je pronađeno nešto iznimno važno: svih pet nukleobaza koje čine DNK i RNA, adenina, gvanina, timina, citozina i uracila. Ti su molekularni sastojci potvrđeni kao izvanzemaljskog podrijetla, što izravno osporava pretpostavku da su se “sastojci” za život formirali isključivo na Zemlji.
Sličnu priču nosi i meteorit Orgueil koji je eksplodirao iznad Francuske 1864. godine. Riječ je o ugljikom bogatoj stijeni u kojoj su znanstvenici pronašli aminokiseline poput glicina i alanina, ali i strukture nalik mikrofosilima. Te sitne forme podsjećaju na magnetotaktičke bakterije koje danas žive u oceanima na Zemlji. U početku su brojni istraživači smatrali da je riječ o onečišćenju ili o posve mineralnim strukturama nastalim bez sudjelovanja biologije. Međutim, novija istraživanja upućuju na to da ti tragovi ipak potječu iz samog meteorita, odnosno iz svemirskog okruženja u kojem je nastao.
Takvi nalazi guraju raspravu o podrijetlu života u drukčijem smjeru. Umjesto da se promatra isključivo kemija mlade Zemlje, sve je više dokaza da je osnovni materijal za život pristizao i iz međuzvjezdanog prostora u obliku drevnih svemirskih stijena. Murchison i Orgueil tako postaju svojevrsni arhivi ranog Sunčeva susjedstva i šireg kozmičkog okoliša.
Voda u Sunčevu sustavu i tišina izvanzemaljske inteligencije
Potraga se odavno ne oslanja samo na meteorite. Svemirske letjelice proširile su traganje za tragovima života na druga tijela Sunčeva sustava. Roverske misije na Marsu dokumentirale su tragove tekućih vodenih tokova u prošlosti te prisutnost leda danas. Sonda Cassini u sustavu Saturna otkrila je goleme ledene naslage i gejzire na mjesecu Enceladu, koji izbacuju vodu i organske spojeve iz podzemnog oceana. Lander Phoenix na Marsu je pak izravno potvrdio vodeni led samo tri centimetra ispod površinskog sloja tla.
Svi ti rezultati upućuju na to da osnovni preduvjeti za život, voda, organski spojevi i izvori energije, nisu rijetkost ni unutar jednog planetarnog sustava. Voda u raznim agregatnim stanjima, organska kemija i geološka aktivnost pojavljuju se na više mjesta nego što se nekada pretpostavljalo.
Radioastronomija je paralelno otvorila prozor prema kemiji među zvijezdama. Pomoću radioteleskopa dosad je u međuzvjezdanim oblacima prašine otkriveno više od stotinu organskih molekula, među njima i aminokiseline te sastavnice nukleinskih kiselina. Ti nalazi dodatno jačaju hipotezu panspermije, prema kojoj je temeljni materijal za život raspršen po svemiru i može zasijavati planete širom galaktike.
Kada je riječ o inteligentnim civilizacijama, slika je mnogo skromnija. Unatoč desetljećima izvještaja o NLO-ima i programima SETI koji usmjeravaju signale u svemir i prate dolazne radio signale, nema potvrđenog dokaza za postojanje izvanzemaljske inteligencije. Većina opaženih NLO-pojava dobila je naposljetku uobičnjena tumačenja, od kuglastih munja u atmosferi do plazmenih pojava u termosferi. Navodni “izvanzemaljski” ostaci tijela predstavljeni Meksičkom kongresu 2023. godine vrlo su brzo odbačeni kao umjetne konstrukcije bez znanstvene vjerodostojnosti.
Uloga umjetne inteligencije
Analize meteorita, promatranja ledenih mjeseca i katalogi organskih molekula pokazuju da svemir nudi obilje kemije povezane sa životom. Glavna prepreka više nije u pronalasku sastavnica, nego u dokazivanju da su se one negdje drugdje doista organizirale u žive sustave. Prisutnost građevnih jedinica DNK u meteoritu starom milijardama godina ne znači da su u njemu postojale izumrle bakterije, nego da se kemija koja vodi prema životu može odvijati spontano u svemirskim uvjetima.
U toj se točki u priču uključuje umjetna inteligencija. Novi algoritmi omogućuju analize sastava meteorita koje mogu razlikovati organske spojeve biološkog podrijetla od onih nastalih bez sudjelovanja živih organizama. Metode strojnog učenja sve se češće koriste za filtriranje šuma iz radio signala i prepoznavanje mogućih biopotpisa u atmosferama udaljenih egzoplaneta. U golemim skupovima podataka, gdje ljudsko oko lako propusti suptilne obrasce, algoritmi mogu prepoznati pravilnosti koje bi inače ostale neopažene.
Zbroj dosadašnjih otkrića sugerira da je svemir bogat osnovnim materijalom za život. Nukleobaze, aminokiseline, led i organski spojevi otkrivaju se na meteoritu koji je stariji od Sunca, na planetima i mjesecima te u hladnim međuzvjezdanim oblacima. Ono što zasad nedostaje jest nedvosmislen trag da su se ti komadi slagalice negdje doista spojili u živi organizam, bilo mikrobski, bilo tehnološki napredan. Taj prijelaz, od kemije do biologije, ostaje jedno od najzanimljivijih i najneodgovorenijih pitanja moderne znanosti o životu u svemiru
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
