Nova hipoteza nudi moguće rješenje Fermijeva paradoksa: možda su vanzemaljske civilizacije jednostavno… prosječne.
Zašto čovječanstvo još uvijek nije pronašlo tragove naprednih izvanzemaljskih civilizacija? Odgovor bi mogao ležati u načelu koje astrofizičar dr. Robin Corbet naziva radikalna običnost, ideji da svemir nije prepun supernaprednih bića, nego uglavnom tehnološki skromnih civilizacija, sličnih našoj. Svoju studiju, objavljenu na otvorenom serveru arXiv, Corbet je posvetio upravo tom pitanju, pokušavajući na nov način razmotriti poznati Fermijev paradoks.
Fermijev paradoks i razina tehnološkog razvoja
Fermijev paradoks proizlazi iz naizgled jednostavnog pitanja koje je postavio fizičar Enrico Fermi: “Gdje su svi?” Ako je svemir star i ogroman, a život moguć na mnogim planetima, zašto ne vidimo nikakve znakove drugih inteligencija?
Corbet, istraživač na Sveučilištu u Marylandu i NASA-inom Goddard Space Flight Centeru, u svojem radu polazi od poznate Kardasheve skale, koja civilizacije dijeli prema količini energije kojom raspolažu. Civilizacija tipa I iskorištava energiju svojeg planeta, tip II energiju matične zvijezde, a tip III energiju cijele galaksije. U teoriji, takvi entiteti trebali bi biti lako uočljivi, no astronomi ne vide ni najmanje tragove njihove prisutnosti.
Zato Corbet razmatra mogućnost da čak i civilizacije s umjerenim tehnološkim sposobnostima možda nikada ne dosegnu razinu masovnog širenja kroz galaksiju. Iako ih na to mogu potaknuti znanstvena znatiželja ili zato što njihova matična zvijezda ulazi u završnu fazu života, ograničenja resursa, energije i znanja možda ih ipak sprječavaju da pošalju robotske sonde na međuzvjezdana putovanja.
Radikalna prosječnost
U tom kontekstu Corbet predlaže načelo radikalne prosječnosti, pretpostavku da su napredne civilizacije, ako postoje, zapravo rijetke i tehnološki umjerene. Drugim riječima, možda ih nema mnogo, a ni jedna nije razvila “superznanost” koja bi omogućila gradnju megastruktura, snažnih svjetionika ili kolonizaciju cijele galaksije.
Njegova analiza obuhvaća više kombinacija mogućih scenarija: mnogo civilizacija s visokom razinom tehnologije, mnogo civilizacija s prosječnom razinom, malo civilizacija s visokom razinom, te malo civilizacija s prosječnom razinom. Ako su prve tri pretpostavke netočne, ostaje četvrta, da postoji tek skroman broj civilizacija, tehnološki ne mnogo naprednijih od nas.
“Fermijev paradoks mogao bi se objasniti ako u galaksiji postoji umjeren broj tehnoloških civilizacija, čija razina razvoja, iako viša od Zemljine, nije ni blizu razini astroinženjeringa koji bi bio lako otkriven,” zaključuje Corbet. “Izgradnja snažnih međuzvjezdanih signala dugog trajanja bila bi malo vjerojatna, kao i istraživanje cijele galaksije pomoću robotskih sondi.”
Što to znači za potragu za inteligencijom
Ako je Corbet u pravu, tragovi nenamjernog radiozračenja ili drugih tehnopotpisa mogli bi postati vidljivi tek u skoroj budućnosti, s novim generacijama radioteleskopa poput sustava Square Kilometer Array (SKA). Takvi uređaji mogli bi prvi put uhvatiti signal neke druge, prosječne civilizacije, one koja, baš kao i mi, tek uči promatrati kozmos.
Fermijev paradoks time ostaje jedno od središnjih pitanja astrobiologije i SETI-a (Search for Extraterrestrial Intelligence). Moguće je da je život rijedak jer se civilizacije same unište, ili da su česte, ali šutljive, u takozvanoj “tamnoj šumi” galaksije. No možda su jednostavno, neupadljive.
Ako je svemir doista “radikalno prosječan”, tada nema ni velikih carstava ni svjetionika što trepere kroz tisuće svjetlosnih godina. Umjesto toga, negdje u beskraju možda postoji samo nekoliko umjereno naprednih civilizacija, raspršenih poput rijetkih svjetala u tamnom oceanu svemira, dovoljno blizu da postoje, ali još uvijek izvan našeg dosega.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
