Pitati ima li svemir središte je besmisleno — ovaj fizičar objašnjava zašto

Naše intuitivno poimanje prostora pada u vodu kad pokušamo razumjeti prirodu svemira — i zato mnogi i dalje traže njegovo “središte”.

---

Einstein je mislio da je svemir statičan

Početkom 20. stoljeća, fizičari su se našli pred neobičnim problemom. Teorija opće relativnosti, koju je Albert Einstein objavio 1915., polazila je od pretpostavke da je svemir vječan, nepromjenjiv i statičan. Po toj logici, svemir danas izgleda isto kao i jučer — i kao što je izgledao milijardu godina ranije.

No kad su astronomi okrenuli teleskope prema dalekim galaksijama, vidjeli su nešto drugo. Svemir nije bio miran, nego se širio. Štoviše, što su galaksije bile udaljenije, to su se brže udaljavale.

Kako ističe Rob Coyne, profesor fizike na Sveučilištu Rhode Island, Einsteinova teorija nije zapravo isključivala širenje svemira — samo što sam Einstein to tada nije uzeo u obzir. Matematički alati koje je razvio pokazali su se savršenima za opis svemira koji se mijenja, raste i razvija.

Danas znamo: živimo u svemiru koji se širi.

Što znači da se svemir širi?

Kad kažemo da se nešto širi, obično mislimo da se povećava — poput balona koji se puni zrakom. U slučaju svemira, to širenje znači da su sve galaksije međusobno sve udaljenije. Gdje god da pogledamo, one se odmiču. I to ne zato što bježe od nas — nego zato što se prostor među njima rasteže.

Ovdje leži ključni detalj: galaksije se ne gibaju kroz prostor na uobičajen način. Umjesto toga, prostor sam — ta “tkanina” svemira — rasteže se, a galaksije se šire zajedno s njim, poput točkica nacrtanih na balonu koji se napuhuje.

Što je neka galaksija dalje, to se brže udaljava. Ova pojava poznata je kao Hubbleov zakon i temelj je moderne kozmologije. Ali unatoč ovoj spoznaji, mnogi i dalje postavljaju jedno uporno pitanje: gdje je središte svega?

Balon kao analogija – i njena ograničenja

Najpoznatija ilustracija širenja svemira je balon na koji smo zalijepili točkice. Dok balon raste, točkice se međusobno udaljavaju. Važno je primijetiti: točkice se same ne pomiču, ali prostor (površina balona) između njih raste. I što više balon raste, to su točkice dalje.

Problem nastaje kad pokušamo u toj analogiji pronaći središte svemira. Ako balon ima središte, zar ne bi i svemir trebao imati?

Ne — i tu analogija puca. U ovom prikazu svemir nije cijeli balon, nego samo njegova površina. Središte koje zamišljamo — unutrašnjost balona — ne postoji u stvarnom svemiru. Sve što postoji nalazi se na toj površini, a ne u nekom zamišljenom prostoru unutar.

Zato pitanje “gdje je središte svemira?” zapravo nema smisla. To je kao da pitamo “gdje je središte površine balona?” — takvo mjesto ne postoji. Možete hodati beskonačno u svim smjerovima, ali nikad nećete doći do “središta”.

Svemir nema središte jer se širi posvuda

Kako sam prethodno pisao, svemir se ne širi iz jedne točke u prostor oko sebe. On se širi u sebi, posvuda, istodobno. Svaka točka u svemiru jednako je vrijedna, i svaka “doživljava” širenje na isti način.

To zvuči kontraintuitivno, jer smo navikli da svaka eksplozija ima epicentar. Ali Veliki prasak nije bio eksplozija u prostoru — on je bio početak samog prostora i vremena. Nije se dogodio “negdje”, nego svugdje u isto vrijeme.

Svemir nema rubove, nema unutrašnjost iz koje se širi, niti ima točku iz koje je “počeo”. On je naprosto svugdje. I svaki njegov dio širi se jednako kao i svi ostali. Zato središte ne postoji — jer bi to značilo da jedno mjesto u svemiru ima poseban status, što nije slučaj.

Prostor i vrijeme čine nerazdvojivu cjelinu

Dodatnu zbunjenost stvara činjenica da svemir ne postoji samo u tri prostorne dimenzije (duljina, širina, visina), nego i u četvrtoj — vremenu. Zajedno čine ono što znanstvenici nazivaju prostor-vrijeme.

Naše svakodnevno iskustvo uči nas da prostor i vrijeme doživljavamo odvojeno. Ali u stvarnosti, oni su nerazdvojivo povezani. Svaka promjena u prostoru utječe na vrijeme i obrnuto. To je temelj Einsteinove teorije i razlog zašto svemir ne funkcionira onako kako naša intuicija očekuje.

Iako znamo da se svemir širi, znanstvenici još uvijek ne znaju što to širenje pogoni. Tamna energija, nevidljiva sila koju ne razumijemo, zasad je glavni osumnjičenik. No kako točno funkcionira — ostaje misterij.

Tako da ako tražite središte svemira, tražite nešto što ne postoji. Svemir nema “centar”, nema “rub”, nema “vanjski prostor”. Širi se sam u sebe, posvuda i stalno. I upravo ta spoznaja — da živimo u svemiru koji ne stane ni u jedno mjesto ni u jednu sliku — čini ga još fascinantnijim.