Novi podaci teleskopa James Webb doveli su astronome korak bliže odgovoru na pitanje što je prekinulo tamnu epohe ranog svemira i omogućilo svjetlosti da se proširi kozmosom.
U razdoblju od nekoliko stotina milijuna godina nakon Velikog praska, svemir je bio obavijen gustim slojem neutralnog vodika — maglom kroz koju svjetlost nije mogla slobodno putovati. Onda se nešto dogodilo: taj zastor se povukao, atomi su izgubili elektrone, i svjetlo je ponovno ispunilo svemir. Taj prijelaz znanstvenici zovu epohom reionizacije, a što ju je točno pokrenulo, desetljećima je bilo otvoreno pitanje.
Sada nova analiza podataka sa svemirskog teleskopa James Webb sugerira da bi glavni “krivci” mogli biti mali, ali iznimno aktivni skupovi galaksija koji su u ranom svemiru proizvodili nevjerojatne količine ultraljubičastog zračenja.
Webb otkriva tragove galaktičkih eksplozija
Tim istraživača s NASA-inog centra Goddard i Katoličkog sveučilišta Amerike usmjerio je pažnju na galaksije stare oko 800 milijuna godina — iz doba crvenog pomaka 7, kada se svjetlost, rastegnuta širenjem svemira, danas može vidjeti samo u infracrvenom dijelu spektra.
“Ove galaksije nisu velike, ali su nevjerojatno učinkovite u proizvodnji ultraljubičaste svjetlosti,” rekao je Isak Wold, voditelj istraživanja. “Naša analiza pokazuje da ih je bilo dovoljno mnogo, i da su bile dovoljno intenzivne, da kolektivno preobraze cijeli svemir.”
Pritom su znanstvenici koristili gravitacijske leće — prirodni efekt savijanja svjetlosti oko masivnih objekata — kako bi povećali razlučivost podataka koje je Webb prikupio s galaktičkog skupa Abell 2744.
Eksplozije stvaranja zvijezda otvaraju put svjetlosti
Ključna pojava u ovoj priči su eksplozivne faze stvaranja zvijezda — kratka, ali iznimno intenzivna razdoblja u kojima galaksije proizvode golem broj novih zvijezda. Tijekom tih epizoda, galaksije oslobađaju golemi val ultraljubičaste svjetlosti, ali i probijaju kanale kroz vlastitu međuzvjezdanu materiju, olakšavajući toj svjetlosti da pobjegne u svemir.
“Manje galaksije imaju tanji omotač neutralnog plina, što omogućuje da više zračenja izađe van,” objašnjava astrofizičar James Rhoads.
U novom istraživanju tim je identificirao čak 83 kandidata za takve galaksije, sve iz iste vremenske epohe. Fokusirali su se na dvadesetak njih i pronašli jasne znakove da proizvode mnogo više ultraljubičaste svjetlosti nego što bi se očekivalo od njihove veličine.
Male, ali s ključnom ulogom
Premda su te galaksije po masi i veličini neusporedive s Mliječnom stazom, njihova brojnost i intenzitet omogućuju im da kolektivno imaju golem učinak.
“Da bi se stvorila masa kao u našoj galaksiji, trebalo bi između 2.000 i 200.000 ovakvih galaksija,” kaže astrofizičarka Sangeeta Malhotra. “Ali zahvaljujući našim tehnikama, možemo ih detektirati i analizirati u detalje.”
Ako se potvrdi da njihovo zračenje uspijeva ionizirati okolni vodik, tada bi ove galaksije mogle objasniti kako je svemir prešao iz tame u svjetlost — bez potrebe za crnim rupama ili masivnim galaktičkim čudovištima.
Za znanstvenike, to je korak bliže razumijevanju jednog od najvažnijih trenutaka u povijesti svemira — trenutka kada je sve postalo vidljivo.
🔵 Pridružite se razgovoru!
Imate nešto za podijeliti ili raspraviti? Povežite se s nama na Facebooku i pridružite se zajednici znatiželjnih istraživača u našem Telegram kanalu. Za najnovija otkrića i uvide, pratite nas i na Google Vijestima.
Pozdrav svima! Hvala što čitate Kozmos.hr! Ja sam Ivan i dugi niz godina pišem o svermiu, astronomiji, znanosti, povijesti i arheologiji, a imao sam priliku sudjelovati i u dokumentarcima Science Discovery-ja te History Channel-a.
