Ispod nogu nam se odvija spora, ali neprekidna geološka drama. Kontinenti koje danas poznajemo tek su trenutni raspored golemih tektonskih ploča koje milijunima godina plutaju, sudaraju se i razdvajaju. Dok gledamo karte svijeta kao da su nepromjenjive, Zemljina površina zapravo je u stalnom pokretu. Sljedeći veliki čin tog sporog, ali neumitnog procesa mogao bi donijeti novu Pangeu — golem superkontinent koji će, prema procjenama, nastati za otprilike 250 milijuna godina.
Ciklusi superkontinenata oblikuju Zemlju već milijardama godina
Znanstvenici već desetljećima znaju da Zemljina kora prolazi kroz cikličke faze spajanja i razdvajanja kontinenata. U posljednje dvije milijarde godina nastala su najmanje tri velika superkontinenta: Kolumbija, Rodinija i najpoznatija Pangea. Svaki je nastao postupnim približavanjem kopnenih masa, da bi ih potom iste sile koje su ih spojile ponovno razdvojile.
Danas se nalazimo usred razdoblja fragmentacije nakon raspada Pangee, koja se počela lomiti prije otprilike 175 milijuna godina. No ako se trenutni trendovi nastave, čini se da Zemlja ponovno ulazi u fazu spajanja.
Pangea Proxima: teorija s korijenima u osamdesetima
Ideju o budućem superkontinentu prvi je 1982. godine predstavio američki geolog Christopher Scotese. Isprva ga je nazvao Pangea Ultima, no kasnije je preimenovao koncept u Pangea Proxima — što doslovno znači “sljedeća Pangea”.
Prema njegovom modelu, proces subdukcije oceanskog dna u Atlantskom oceanu povući će Amerike prema Europi i Africi. Rezultat će biti golema kopnena masa koja objedinjuje Sjevernu i Južnu Ameriku, Afriku i Euroaziju, s malim zatvorenim oceanskim bazenom u sredini. Australija i Antarktika također će se spojiti, tvoreći južni dodatak novom superkopnu.
Izvor slike: Pokéfan95 putem Wikimedia Commonsa (CC0 1.0)
Ako se ovakav scenarij zaista ostvari, posljedice za život na kopnu bile bi pogubne. Prema studiji objavljenoj 2023. godine, stvaranje novog superkontinenta moglo bi Zemlju učiniti negostoljubivom za većinu kopnenih sisavaca. Ekstremne klimatske promjene, povećana vulkanska aktivnost i promjene u razmjeni topline s oceanima mogli bi pokrenuti novi val masovnog izumiranja.
Drugim riječima, i ako bi ljudi preživjeli sve dosadašnje izazove, šanse da opstanu u takvim uvjetima bile bi minimalne.
Nisu svi modeli isti: Aurica, Amasia i druge hipoteze
Iako je Pangea Proxima najpoznatiji model, nije jedini. Drugi znanstveni timovi predlažu alternativne konfiguracije budućih superkontinenata.
Jedna od hipoteza predviđa stvaranje superkontinenta zvanog Amasia, koji bi obuhvatio sve kopnene mase osim Antarktike i smjestio se oko Sjevernog pola. Drugi modeli sugeriraju da bi se kontinenti mogli okupiti oko ekvatora, tvoreći hipotetski kontinent nazvan Aurica.
Mjesto na kojem se kontinent formira imat će ogroman utjecaj na globalnu klimu, raspodjelu padalina, razmjenu topline i stabilnost atmosferskih struja. O tim aspektima znanstvenici sve intenzivnije raspravljaju, jer iako se radi o vremenskim okvirima od stotina milijuna godina, razumijevanje tih procesa pomaže u boljem shvaćanju dugoročnih klimatskih mehanizama.
Iako je teško sa sigurnošću predvidjeti točan raspored kontinenata za stotine milijuna godina, jedno je gotovo sigurno: izgled planeta neće ostati ovakav kakav poznajemo. Povijest Zemlje pokazuje da se superkontinenti neprestano rađaju i nestaju.
Bez obzira na to hoće li sljedeći kontinent biti Pangea Proxima, Amasia ili Aurica, znanstveni konsenzus je jasan — kontinenti su u neizbježnom sudaru, a planetarni pejzaž budućnosti bit će u potpunosti drukčiji.
Ivan je novinar, bloger i autor s više od 15 godina iskustva u digitalnim medijima. Piše o širokom spektru tema, uključujući svemir, astronomiju, znanost, povijest i arheologiju. Objavljuje kao gostujući autor u Večernjem listu, a kao stručni sugovornik gostovao je u emisijama na kanalima Science Discovery i History Channel. Osnivač je portala Kozmos.hr, prvog hrvatskog online magazina posvećenog popularizaciji znanosti i svemira.
