U trenutku kada je NASA-ina letjelica DART namjerno udarila u mali asteroid Dimorphos, činilo se da je sve jasno: udar bi trebao pomaknuti asteroid, a znanstvenici bi mjerili rezultat. No snimke male talijanske letjelice LICIACube otkrile su iznenađenje, oblak prašine i kamenja, težak 16 milijuna kilograma, izbačen je u svemir i dao je asteroidu dodatni, neočekivano snažan potisak.
U rujnu 2022. iz kontrolne sobe u Torinu poslana je kratka, ali važna radioporuka prema dubokom svemiru. Cilj je bio NASA-in DART (Double Asteroid Redirection Test), prva misija namijenjena testiranju obrane Zemlje od potencijalno opasnih asteroida. Nakon primljenog signala, DART je odradio niz unaprijed zadanih naredbi i oslobodio mali talijanski satelit LICIACube, projekt Talijanske svemirske agencije, veličine kutije za cipele.
Petnaest dana poslije, DART se frontalno zabio u Dimorphos, mali prateći asteroid koji kruži oko većeg Didymosa, udaljen više od 10,9 milijuna kilometara od Zemlje. LICIACube je projurio pored mjesta udara brzinom većom od 21 000 kilometara na sat i snimio seriju fotografija, jedine snimke iz neposredne blizine tog povijesnog eksperimenta.
Analiza tih 18 fotografija otkrila je iznenađujući podatak: iz Dimorphosa je izbačeno oko 16 milijuna kilograma prašine i kamenja. Iako to čini manje od pola posto mase asteroida, količina izbačenog materijala bila je 30 000 puta veća od mase same letjelice. Upravo je taj oblak krhotina imao presudan učinak – promjena orbite Dimorphosa bila je veća nego što je izazvao sam udar, a putanja mu je skraćena za 33 minute.
Oblak krhotina – nova varijabla u obrani planeta
Dimorphos je tipičan tzv. “rubble-pile” asteroid, što znači da ga čini labava nakupina stijena povezana slabom gravitacijom. Takva struktura pogoduje izbacivanju materijala pri udaru, što dodatno pojačava učinak. “Pljusak krhotina ponašao se poput kratkog impulsa raketnog motora”, kaže Ramin Lolachi iz NASA-inog Centra za svemirske letove Goddard.
Snimke su otkrile da oblak nije bio tek fini prah; uglavnom su ga činile krupnije čestice promjera milimetar ili više, koje reflektiraju manje svjetlosti. Najgušći dijelovi oblaka bili su toliko zbijeni da su ostali potpuno neprozirni. Kako bi procijenili količinu skrivenog materijala, znanstvenici su koristili simulacijski softver i usporedili rezultate s podacima misija poput OSIRIS-REx. Zaključili su da gotovo 45 posto mase oblaka nije bilo vidljivo kamerama.
Ovo otkriće potvrđuje koliko je ponašanje asteroida složeno. Ako mali satelit može značajno promijeniti orbitu tijela promjera 160 metara, tada bi buduće misije mogle jednoga dana spriječiti stvarnu prijetnju. Ipak, stručnjaci upozoravaju da gušći i kompaktniji asteroidi mogu reagirati drukčije, pa svako novo promatranje otvara nova pitanja.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
