Astronomska zajednica s nestrpljenjem prati novootkriveni komet koji bi početkom travnja mogao prirediti pravi nebeski spektakl. Komet C/2026 A1 (MAPS) otkrio je 13. siječnja tim od četiri astronoma amatera, koristeći daljinski upravljan teleskop smješten u pustinji Atacama.
Ubrzo je postalo jasno da ovaj objekt pripada poznatoj Krachtovoj skupini obitelji kometa “na Sunčevom rubu” (sungrazers) koji prolaze kroz vanjske slojeve Sunčeve atmosfere. Upravo je ta skupina u povijesti iznjedrila neke od najsjajnijih i najimpresivnijih nebeskih pojava ikada zabilježenih.
Komet MAPS putuje ekstremnom, izrazito izduženom orbitom i juri prema vatrenom susretu s našom zvijezdom. Početkom travnja proći će na udaljenosti od svega 120.000 kilometara od Sunčeve površine.
Preživi li taj bliski susret, mogao bi postati spektakularan prizor na večernjem nebu. Postoji čak i mogućnost da u trenutku najvećeg približavanja Suncu postane vidljiv usred bijela dana – pod uvjetom da se prije toga ne raspadne.
Fragmenti drevnog mega-kometa
Tijekom protekla dva tisućljeća, niz spektakularnih kometa krasio je naše nebo. Često se pojavljuju nenajavljeno, naizgled niotkuda, sjajeći izuzetno blizu Sunca, a neki postaju toliko blistavi da su vidljivi i po danu.
Povijesno gledano, najsjajniji među njima dobivaju titulu “Velikih kometa”. Veliki komet iz 1965. godine – C/1965 S1 (Ikeya-Seki) – bio je najsjajniji komet 20. stoljeća. Otkriven samo mjesec dana prije perihela, dosegao je sjaj punog Mjeseca i bio lako vidljiv golim okom tijekom dana.
Još impresivniji bio je Veliki komet iz 1882. godine (C/1882 R1). Na svom vrhuncu bio je stotinu puta sjajniji od punog Mjeseca, ostajući vidljiv na nebu mjesecima.
Danas znamo da svi ti sjajni kometi iz posljednja dva tisućljeća – članovi Kreutzove skupine – dijele zajedničko podrijetlo. U nekom trenutku u prošlosti, vjerojatno u 3. ili 4. stoljeću prije Krista, divovska jezgra kometa promjera većeg od 100 kilometara prošla je opasno blizu Sunca. Nakon tog prolaska, daleko u dubokom svemiru, komet se raspao na dva velika fragmenta i mnoštvo manjih krhotina.
Nekoliko stoljeća kasnije, u 3. stoljeću naše ere, ti su se dijelovi vratili. Zapisi iz 363. godine sugeriraju da je tada usred dana možda bilo vidljivo više kometa istovremeno. Ti su se povratnici ponovno raspali, stvarajući nove generacije fragmenata.
U jedanaestom stoljeću, dva najveća preostala dijela drevnog mega-kometa ponovno su prošla pored nas, postavši Veliki kometi iz 1106. i 1138. godine. I oni su se raspali, a proizvodi tih fragmentacija viđeni su kao niz kometa tijekom protekla dva stoljeća.
Potencijal za nebeski spektakl
Danas Kreutzova skupina sadrži ogroman broj manjih kometa koji se potpuno raspadnu pri prilasku Suncu, ali i veće komade sposobne za fantastičnu predstavu.
NASA-in Solarni i heliosferski opservatorij (SOHO) tijekom godina je zabilježio tisuće takvih fragmenata, malenih ledenih objekata promjera tek nekoliko metara. Oni veći su znatno rjeđi.
Posljednji značajniji komet iz ove skupine bio je Lovejoy iz 2011. godine. Otkrio ga je australski astronom Terry Lovejoy, a komet je jedva preživio bliski prolazak pored Sunca, zasjavši poput Venere krajem prosinca te godine.
Prema predviđanjima astronoma Zdeněka Sekanine, u nadolazećim desetljećima mogli bismo svjedočiti dolasku dvaju velikih, spektakularnih kometa, od kojih bi jedan mogao stići vrlo skoro. Taj bi komet bio “brat” Velikim kometima iz 1965. i 1882. te fragment onog kojeg su kineski astronomi promatrali 1138. godine.
Sve nas to dovodi do novootkrivenog kometa C/2026 A1 (MAPS). On se kreće orbitom tipičnom za Krachtovu skupinu, ali već drži jedan rekord: u trenutku otkrića bio je udaljeniji od Sunca nego bilo koji prethodno otkriveni član ove obitelji.
To sugerira da bi mogla biti riječ o većem fragmentu. Prethodni nositelj ovog rekorda bio je upravo Ikeya-Seki, najsjajniji komet prošlog stoljeća. Ipak, tehnologija je u proteklih 70 godina značajno napredovala, pa je malo vjerojatno da je jezgra kometa MAPS jednako velika kao ona kod Ikeya-Sekija, što znači da vjerojatno neće doseći ni isti ekstremni sjaj.
No, činjenica da smo ga uočili tako rano znači jedno od dvoje: ili je riječ o prilično velikom fragmentu ili je komet trenutno u fazi ispada (outburst), odnosno već se raspada. Srećom, nedavna promatranja pokazuju stabilan rast sjaja, što ide u prilog teoriji da je riječ o većem, kompaktnom objektu.
Za konačne prognoze još je prerano. Ako – i to je veliko “ako” – komet preživi perihel, mogao bi prirediti sjajnu predstavu u prvoj polovici travnja.
Ostane li u jednom komadu, mogao bi postati dovoljno sjajan da bude vidljiv danju. Čak i ako se to ne dogodi, letjelica SOHO osigurat će nam spektakularne snimke. U danima nakon perihela, komet će se preseliti na večernje nebo, a zbog svoje orbite bit će, kao i svi kometi ove skupine, puno bolje vidljiv s južne hemisfere.
Paradoksalno, ako komet preživi do perihela, a zatim se raspadne pri prolasku pored Sunca, to bi moglo izazvati nagli i neočekivani skok u sjaju. Kasni raspad stoga bi mogao biti najbolji scenarij za promatrače. Za sada, preostaje nam samo čekati i promatrati.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
