Prije četrdeset i pet godina, 16. lipnja 1977., umro je Wernher von Braun, njemačko-američki fizičar i inženjer koji je za Hitlera dizajnirao V-2 raketu, da bi nakon kraja rata otišao u SAD raditi za NASA-u i doveo Amerikance na Mjesec.
8. rujna 1944. stanovnici zgrade Hughes Mansions u istočnom Londonu mirno su se probudili i krenuli sa standardnim (koliko je za ratno stanje to moguće) ranojesenskim danom. Onda, u 7.21 ujutro, nastupila je smrt. 134 muškaraca, žena i djece ubijeno je prvom nacističkom V-2 raketom lansiranom na London. U trenutku destrukcije taj njemački projektil već je bio dosegao nadzvučnu brzinu i oni koji su u njegovom udaru stradali nikada ga niti nisu čuli—u jednom trenutku njihovi životi samo su bez ikakve najave prestali. U narednih šest mjeseci, sve do 27. ožujka 1945., kada je u London udarila zadnja V-2 raketa, samo u tom gradu zbog nje je umrlo više od 3 tisuće civila. Za vrijeme „Blitza“ 1940-41. ukupna šteta i broj žrtava ipak su bili puno veći, no izvješća iz tog perioda, kako narodna tako i službena, često govore kako je psihološka težina udara V-2 raketa bila ipak teža: radilo se o potpuno nasumičnim pogocima na britanski glavni grad bez ikakvog upozorenja i te udare protuzračna obrana nije mogla nikako spriječiti. Glavni dizajner projektila bio je mladi, 32-godišnji njemački fizičar i inženjer Wernher von Braun.
Von Brauna danas pamtimo kao jednog od najznačajnijih ljudi u povijesti razvoja aeronautike. Nakon doktorata iz fizike na temu propulzije, von Braun je u predratnoj Njemačkoj radio na razvitku projektila, koji greškom u Versilleskom mirovnom ugovoru nisu bili zabranjeni u Njemačkoj nakon 1. svjetskog rata. Nakon nacističke invazije na Poljsku i početka 2. svjetskog rata, von Braun je počeo raditi na balističkom oružju kojem je službena oznaka bila A4, od Aggregat-4. Njemačka propagandna mašina dala je projektilu i popularno ime: V-2, od Vergeltungswaffen-2 („Oružje osvete 2“).
V-2 raketa, visoka oko 14 metara i teška oko 13 tona, od čega je jedna cijela tona bila samo bojeva glava, dosezala je maksimalne brzine od 5700 km/h, a u tlo je udarala brzinom od 2900 km/h—obje te brojke debelo nadilaze brzinu zvuka (1235 km/h). Radi se, dakle, o prvom nadzvučnom projektilu u povijesti. Pogonili su ga motori koji su sagorijevali mješavinu tekućeg kisika i alkohola, a visina koju bi prosječna raketa dosegla na vrhu svoje parabolične putanje iznosila je oko 88 kilometara. Ipak, za vrijeme testiranja lansirana je i vertikalno, čime je dosegla visinu i od preko 200 km i tako prešavši Kármánovu crtu postala prvi ljudski objekt koji je dosegao svemir.
Kroz taj šestomjesečni period, ključan za savezničku pobjedu u ratu, lansirano je ukupno 3172 V-2 raketa na Veliku Britaniju, Belgiju, Francusku, Nizozemsku, pa čak i na Remagen u Njemačkoj. Procjene govore da je ukupno 9000 civila i vojnika umrlo u udarima V-2 raketa, a da su bile preciznije brojka bi zasigurno bila i veća. Jedini razlog zašto su savezničke snage znale o kakvom se točno oružju radi je zato što su u Nizozemskoj u rujnu ’44. nacističke snage koje su prevozile rakete na pozicije s kojih će biti lansirane krivo skrenule i slučajno završile u selu Serooskerke. Tamo, jedan od mještana sela uspio ih je fotografirati i proslijediti snimke Nizozemskom pokretu otpora, koji ih je pak dostavio Saveznicima. Uz to, valja naglasiti i da mnogi povijesničari smatraju da je trošenje ogromne količine financijskih resursa toliko kasno u ratu na V-2 raketu a ne na naružanje vojske ujedno i bio jedan od razloga za propast Njemačke.
Značajnija je ipak brojka mrtvih koja govori koliko je ljudi umrlo u samoj izgradnji projektila: oko 12 tisuća. Naime, rakete su se izgrađivale u podzemnoj tvornici Mittelwerk izgrađenoj ispod brda Kohnstein u centralnoj Njemačkoj da se izbjegne šteta od savezničkih bombardiranja. Većina „radnika“ u tvornici bili su zatvorenici iz obližnjeg koncentracijskog logora Mittelbau-Dora. Je li von Braun ikada bio uključen u same procese izgradnje ili je li ikada posjetio tvornicu nije potpuno jasno. Službene izjave, kako njegove tako i mnoge druge, to niječu. Pa ipak, neki preživjeli zatvorenici logora svjedoče njegovom prisustvu u tvornici, a jedan od njih čak i navodi kako je von Braun vlastoručno birao zatvorenike koji će raditi na raketi. Kasnije, von Braun je priznao da je znao da se u tvornici kao robovi koriste zatvorenici iz logora, no da unatoč svom neslaganju s time nije bio u mogućnosti učiniti išta.
No pitanje logora i Mittelwerka samo je jedan dio slagalice o von Braunu i Nacistima. Još 1937. prijavio se za članstvo u Nacističkoj partiji. Isto tako, u SS-u je držao rank SS-Sturmbannführera, odnosno pukovnika, a izvori navode da je na sastancima redovno nosio svoju odoru. U kasnijim autobiografskim spisima i intervjuima, von Braun opet naglašava kako su njegovi postupci onda bili dio mladenačke naivnosti i kako je u partiji vidio spast od ekonomske provalije u kojoj se Njemačka našla nakon 1. svjetskog rata, a kako je Hitler u trenutku kada se pridružio partiji još uvijek za njega bio karikatura slična Napoleonu. „Nama je“, govori von Braun 1952. o sebi i drugim znanstvenicima iz perioda, „Hitler bio obična budala s brkovima Charliea Chaplina“. U jednom trenu von Braun je i priveden zbog tobožnjeg disidentizma jer je negativno prognozirao uspjeh Njemačke u ratu.
Većinu svog vremena von Braun je provodio u Vojnom raketnom zapovjedništvu u Peenemündeu na sjeveroistoku Njemačke, gdje je držao poziciju Tehničkog direktora. Kada je rat završio, zbog brzog približavanja savezničkih snaga, njemačka se vojska iznimno brzo morala povući i svi znanstvenici u Peenemündeu praktički su ostali bez nadzora, nesigurni kamo dalje. Premda će kasnije taj dio Njemačke pasti u sovjetski sektor, u svibnju 1945. Amerikanci su ipak bili prvi koji su došli do tog područja i zatekli von Brauna i ostale inženjere. S obzirom na to da je SAD-u trebalo kvalitetnih znanstvenika i na to što nisu imali problema s dovlačenjem istih iz inozemstva (i na nuklearnoj bombi u isto vrijeme radili su u mnogom broju stranci), a tehnologija V-2 rakete bila je nekoliko godina ispred tehnologija svih ostalih zemalja, sljedeći korak bio je jasan. U sklopu Operacije Spajalica (Operation Paperclip) von Braun i oko 1600 drugih znanstvenika prevezeno je prvo u Teksas, onda u Novi Meksiko, dano im je američko državljanstvo i dani su im poslovi i resursi za daljnji razvoj V-2 rakete i raketne tehnologije općenito.
Ostalo je, kako kažu, povijest. Upravo se iz te skupine znanstvenika rodio američki svemirski program, a mnogi od njih nastavili su kroz 1950-e raditi za NACA-u, NASA-inu prethodnicu. Kasnije, von Braun je u NASA-i dogurao do pozicije glavnog inženjera i direktora Marshallovog svemirskog centra u Alabami, te još važnije, nastavio je razvijati svoj dizajn V-2 rakete i izgradio je obitelji raketa Redstone, Atlas i Saturn koje je NASA rabila za svoja tri prva programa svemirskih letova s ljudima (Mercury, Gemini, Apollo). Raketa Saturn V (pet), dan danas najveća raketa u povijesti kojom je 1969. lansiran Apollo 11, bila je njegovo najveće djelo.
Zanimljivo, von Braun je indirektno pokrenuo i sovjetski svemirski program. Zbog toga što su se Amerikanci i von Braun morali evakuirati iz Peenemündea na brzinu, bili su prisiljeni za sobom ostaviti ogromne količine dokumentacije i nacrta, što su odmah nakon njihovog odlaska zatekli Sovjeti. Sergej Koroljov, „Glavni konstruktor“ sovjetskog svemirskog programa i von Braunov ekvivalent s druge strane Željezne zavjese, čiji je identitet otkriven tek nakon njegove smrti 1966., također je iskoristio V-2 kao temelj iz kojeg su se izrodile kasnije rakete.
Von Braun je radio dok nije umro 16.6.1977. u 66. godini života od raka bubrega. Pokopan je na groblju Ivy Hill u Virginiji, gdje mu nadgrobni spomenik kaže, iz 19. poglavlja Psalma, „Nebesa pripovijedaju slavu Božju, djela ruku njegovih navješćuje svod nebeski.“ Koliko se radilo o punokrvnom Nacistu koji je svjesno izrađivao oružja za Hitlera, a koliko o mladom sanjaru o odlasku u svemir koji je odlučio zažmiriti i ne vidjeti strahote Nacizma, nikada nećemo u potpunosti znati.
Pridružite se raspravi u našoj Telegram grupi. KOZMOS Telegram
Izvori:
Hollingham, Richard. „V2: The Nazi rocket that launched the space age“. BBC, 2014. https://www.bbc.com/future/article/20140905-the-nazis-space-age-rocket (16.6.2022.).
„Sergei Korolev“. Britannica, 2022. https://www.britannica.com/biography/Sergei-Korolev (16.6.2022.).
„The Terrifying German ‘Revenge Weapons’ Of The Second World War“. Imperial War Museums. https://www.iwm.org.uk/history/the-terrifying-german-revenge-weapons-of-the-second-world-war (16.6.2022.).
„V-2 rocket“. Britannica, 2021. https://www.britannica.com/technology/V-2-rocket (16.6.2022.).
„Wernher von Braun“. Britannica, 2022. https://www.britannica.com/biography/Wernher-von-Braun (16.6.2022.).
Zaljubljenik u astronomiju od malih nogu. Diplomirani anglist. U slobodno vrijeme vjerojatno s frendovima u obližnjem kafiću. U paralelnom svemiru sam nešto od sljedećeg: pomorac, fizičar, astronaut, pisac, željezničar.
