Jednog toplog srpanjskog jutra 2025. godine, automatski sustav za nadzor neba ATLAS, stacioniran u Čileu, registrirao je novo kozmičko tijelo koje se kretalo neobičnom brzinom. U početku se činilo kao još jedan ledeni fragment, još jedan komet iz nekog udaljenog kutka Sunčevog sustava. No ubrzo se ispostavilo da ovaj objekt ne pripada našem zvjezdanom susjedstvu. Njegova orbita bila je toliko ekstremno izdužena da je jedino moguće objašnjenje bilo: dolazi iz međuzvjezdanog prostora. Vrlo brzo nakon otkrića, preliminarna analiza pokazala je da 3I/ATLAS ima ekstremno izduženu, hiperboličnu orbitu, što je snažan pokazatelj da dolazi iz međuzvjezdanog prostora.Time je postao kandidat za treći poznati međuzvjezdani objekt koji je ikada ušao u naš Sunčev sustav. No prava priča tek je počinjala. Nedugo potom, potvrđeno je da doista dolazi iz drugog zvjezdanog sustava.
U povijesti astronomije takvi su trenuci rijetki, barem za sada. Prvi međuzvjezdani posjetitelj, ‘Oumuamua, iznenadio je znanstvenike 2017. svojim podrijetlom, izduženim oblikom, izostankom repa i tajanstvenim ubrzanjem koje se nije moglo objasniti nijednom poznatom silom.
Nije ispuštao plinove, nije pokazivao znakove isparavanja, a ipak se ponašao kao da ga nešto pogoni. To je otvorilo vrata jednoj od najkontroverznijih hipoteza u modernoj astronomiji, da možda nismo sami. Da je to, možda, bila sonda. Ili fragment nečeg većeg. Većina znanstvenika odbacila je tu mogućnost kao preuranjenu, ali jedan čovjek nije: astrofizičar sa Sveučilišta Harvard, Avi Loeb. Profesor Loeb je fascinantna osoba s nevjerojatnom lakoćom da objasni kompleksne kozmičke principe, teorije i pravila. Imao sam čast intervjuirati ga na portalu Kozmos.hr, i moj razgovor s njim pokazuje ono što ga čini jedinstvenim i drugačijim od svih ostalih znanstvenika.
Borisov, pa 3I/ATLAS
Dvije godine kasnije pojavio se Borisov, drugačiji u svakom pogledu. Drugi međuzvjezdani objekt ponašao se kao savršeno prirodan komet, ledena jezgra, rep, isparavanja, sve po pravilima. No dolazak 3I/ATLAS vraća nas u nepoznato. I ponovno, baš kao kod ‘Oumuamue, stvari ne odgovaraju očekivanjima.
3I/ATLAS je golem. Procjenjuje se da promjer njegove jezgre iznosi između 11 i 20 kilometara, daleko više od tipičnih kometa. Kreće se iznimno brzo, gotovo 210.000 kilometara na sat. Njegova orbita nije samo izdužena; ona pokazuje izrazito retrogradnu inklinaciju, više od 130 stupnjeva, što je ekstremno rijetko među poznatim objektima. Takva konfiguracija omogućuje mu da relativno neometano presijeca ravninu ekliptike iz smjera koji je teško detektirati teleskopima sa Zemlje, a istovremeno otežava svaku pokušajnu misiju presretanja. Upravo ta geometrija kod nekih istraživača, poput Avi Loeba, budi sumnju da možda nije riječ o običnom prirodnom tijelu.
Avi Loeb, već poznat po svojoj nekonvencionalnoj, ali rigoroznoj znanstvenoj logici, ne bježi od pitanja koje većina kolega izbjegava postaviti naglas: što ako je i ovo, kao i ‘Oumuamua, više od kometa? Što ako nije samo prirodni uljez, već sustavno konstruiran objekt? Ili još hrabrije, što ako nije samo promatrač?
Što ako je ovo izvanzemaljska tehnologija?
U svojim nedavnim tekstovima, Loeb ne samo da razmatra mogućnost da 3I/ATLAS nosi karakteristike tehnološkog artefakta, već sugerira da bismo trebali razmišljati i o njegovoj namjeri. U jednom od svojih najprovokativnijih prijedloga, Loeb postavlja pitanje: što ako je 3I/ATLAS izviđač? Što ako ima funkciju, a ne samo masu? Ako su drugi oblici inteligencije naučili kako promatrati bez otkrivanja, može li ovakav objekt biti njihova očuvana metoda? Moguće je, tvrdi Loeb, da bi 3I/ATLAS tijekom prolaska kroz unutarnji Sunčev sustav mogao ispustiti male autonomne sonde — ako je riječ o umjetnom objektu. Takve bi jedinice, barem u teoriji, mogle samostalno pristupati planetima duž putanje, pritom ostajući ispod radara naših instrumenata. Za skeptike, to je tek znanstvena fantastika. No za Loeba, to je testabilna hipoteza koja zaslužuje ozbiljno razmatranje.
Zbog toga je predložio nešto što u teoriji zvuči hrabro, ali je tehnički izvedivo: korištenje NASA-ine letjelice Juno, koja se već godinama nalazi u orbiti oko Jupitera. Ako bi se s dovoljno anticipacije promijenila njezina putanja, Juno bi mogao presresti 3I/ATLAS upravo kada bude najbliži Jupiteru u ožujku 2026. godine. Bio bi to prvi bliski susret ljudske tehnologije s objektom iz drugog zvjezdanog sustava. Uz pomoć kamera, spektrometara i magnetskih senzora, mogli bismo po prvi put izbliza snimiti i analizirati tijelo koje, možda, ne potječe samo iz prirode.
Važno je napomenuti da ni sam Loeb ne tvrdi s apsolutnom sigurnošću da je 3I/ATLAS umjetnog porijekla. Njegov stav je da znanost mora biti spremna istražiti ono što ne razumije, bez ideoloških barijera. Ako zanemarimo anomalije zato što nam se ne uklapaju u model, postajemo dogmatski, ne znanstveni. Upravo zato Loebova pozicija, premda možda kontroverzna, ima akademsku vrijednost: ona nas tjera da se suočimo s vlastitim granicama spoznaje.
Ključni period ispred nas
U nadolazećim mjesecima, 3I/ATLAS će se postupno približavati unutarnjim dijelovima Sunčevog sustava. Najbliži Suncu bit će krajem listopada, dok će se početkom prosinca ponovno pojaviti na noćnom nebu, iako će i tada ostati na velikoj udaljenosti od Zemlje. Znanstvenici očekuju da će imati dragocjen vremenski prozor za njegovo promatranje: prvo uoči perihela, a zatim ponovno kada objekt izađe iz pozicije blizu Sunca, gdje će biti privremeno nevidljiv. U tim tjednima mogli bi prikupiti ključne podatke o njegovu sastavu, ponašanju jezgre i mogućim odstupanjima u orbiti ili brzini, sve u nadi da će rasvijetliti podrijetlo ovog rijetkog međuzvjezdanog posjetitelja.
Jer krajem listopada, u trenutku kad se 3I/ATLAS nađe najbliže Suncu, nakratko će izići iz dosega većine instrumenata. Zbog svojeg položaja s unutarnje strane Sunčeve orbite, objekt će se iz naše perspektive nalaziti preblizu Suncu na nebu da bi se mogao izravno promatrati. Upravo to razdoblje, ta privremena “slijepa točka”, ono je što astrofizičar Avi Loeb smatra posebno značajnim. Prema njemu, taj kratak interval nevidljivosti mogao bi predstavljati idealnu priliku za prikriveni manevar: ako 3I/ATLAS nije običan prirodni fragment, već nešto što sadrži tehnološke karakteristike, tada bi u tom trenutku mogao promijeniti brzinu, pravac ili čak ispustiti sekundarne jedinice, bez da to odmah otkrijemo. Hipoteza je nekonvencionalna, ali zasnovana na opažanjima koja i dalje nemaju jasan odgovor. U znanosti, podsjeća Loeb, svaka ozbiljna anomalija zaslužuje ozbiljno promišljanje.
U svojoj najnovijoj analizi, Loeb posebno ističe jednu zagonetnu karakteristiku: objekt pokazuje značajno “negravitacijsko” ubrzanje bez ikakvih znakova kometarne sublimacije. Drugim riječima, mijenja brzinu kao da ga nešto pogoni, ali bez vidljivog mlaza, repa ili isparavanja. To je obrazac koji podsjeća na misterij ‘Oumuamue.
Još više zbunjuje geometrija njegove putanje. Prema izračunima, 3I/ATLAS će tijekom svog putovanja proći neobično blizu čak triju planeta — Venere, Marsa i Jupitera — u konfiguraciji za koju Loeb i njegovi suradnici procjenjuju da ima manje od 0,005 % vjerojatnosti da nastane slučajno. Istovremeno, objekt se kreće izrazito nagnutom retrogradnom orbitom koja mu omogućuje gotovo neometan ulazak u ravninu ekliptike, iz smjera koji je teško uočiti teleskopima sa Zemlje i još teže predvidjeti u realnom vremenu.
Zato, ono što će možda biti najteže objasniti neće biti fizika, već svrha. Jer ako se potvrdi da 3I/ATLAS pokazuje osobine koje se ne uklapaju u poznate modele kometarnog ponašanja, ako se pojave ubrzanja bez gubitka mase, ako izostanu očekivani termalni signali sublimacije leda, tada ostaje samo jedno pošteno pitanje: što je to? I tko ga je poslao?
Možda je odgovor sasvim banalan, još jedan ledeni fragment iz nepoznatog zvjezdanog sustava, oblikovan slučajem, bez poruke, bez namjere. Ali možda, i samo možda, gledamo nešto što nije proizvod kaosa, već namjere. Nešto što nas prisiljava da preispitamo ne samo što znamo o svemiru, nego i gdje stojimo u njemu.
Ivan je novinar, bloger i autor s više od 15 godina iskustva u digitalnim medijima. Piše o širokom spektru tema, uključujući svemir, astronomiju, znanost, povijest i arheologiju. Objavljuje kao gostujući autor u Večernjem listu, a kao stručni sugovornik gostovao je u emisijama na kanalima Science Discovery i History Channel. Osnivač je portala Kozmos.hr, prvog hrvatskog online magazina posvećenog popularizaciji znanosti i svemira.
