Tanki sloj mraza koji se pojavljuje na površini Marsa u kasnu zimu i rano proljeće možda ipak nije sasvim beznačajan. Novi računalni modeli sugeriraju da bi se upravo u tom kratkom razdoblju, i to dvaput dnevno, mraz mogao otopiti i stvoriti male količine tekuće vode — ako su prisutne odgovarajuće vrste soli.
Zbog iznimno niskih temperatura i rijetke atmosfere, znanstvenici su dugo smatrali da se tekuća voda na površini Marsa ne može zadržati. Umjesto da se topi, led na Marsu uglavnom sublimira — prelazi izravno iz čvrstog u plinovito stanje. No jedno posebno stanje ipak bi moglo dopustiti prisutnost tekućine: slana voda, odnosno otopine soli koje se ne lede na uobičajenim temperaturama.
Američki planetarni znanstvenik Vincent Chevrier sa Sveučilišta Arkansas već 20 godina proučava mogućnost stvaranja takvih otopina na Marsu. Njegova nova studija, objavljena u časopisu Communications Earth & Environment, temelji se na meteorološkim podacima koje je prikupila NASA-ina letjelica Viking 2 još 1976. godine.
Mraz se otapa samo u kratkim “prozorskim” trenucima
Chevrier je odabrao upravo Viking 2 jer je to jedina misija koja je pouzdano zabilježila stvaranje mraza na Marsu. Kombinirajući te podatke s računalnim simulacijama i bazom podataka Mars Climate Database, otkrio je zanimljiv obrazac: u razdoblju kasne marsovske zime i ranog proljeća, tijekom jednog marsovskog mjeseca (otprilike dva zemaljska), dvaput dnevno nastaju uvjeti u kojima bi se mraz mogao pretvoriti u tekućinu — rano ujutro i kasno poslijepodne.
No da bi se voda zaista zadržala, ključnu ulogu imaju soli.
Marsova površina sadrži značajne količine različitih soli, a posebno zanimljiv je kalcijev perklorat, tvar čija otopina ostaje tekuća i na temperaturama do –75 °C. Budući da temperature na Marsovom ekvatoru u prosjeku iznose oko –50 °C, moguće je da postoje razdoblja kada se otopina te soli zaista formira.
Chevrier je pomoću modeliranja pokazao da se u spomenutim jutarnjim i poslijepodnevnim razdobljima tijekom jednog mjeseca temperature kreću upravo oko tog kritičnog praga. Drugim dijelovima dana je ili prehladno ili pretoplo za stabilnu otopinu.
Nema govora o jezerima — ali možda o životu?
Važno je naglasiti da se ovdje ne radi o jezerima ili potocima. Udio kalcijeva perklorata u marsovskom regolitu iznosi tek oko 1%, a mraz koji se formira tanji je od milimetra. To znači da bi količina nastale tekuće vode bila iznimno mala — daleko premalo da bi podržala ljudski život.
No upravo takvi uvjeti mogli bi biti dostatni za mikroorganizme otpornije na hladnoću i sušu — ako su ikada postojali. Čak i tragovi takve sezonske aktivnosti vode mogli bi biti ključni u potrazi za životom na Marsu.
Chevrier smatra da bi buduće robotske misije mogle ciljati upravo ta sezonska razdoblja i geografska područja gdje je mraz potvrđen. Landere bi trebalo opremiti higrometrima i kemijskim senzorima koji bi mogli izravno detektirati prisutnost otopljenih soli i promjene vlage u tlu.
“Postoji jasna povezanost između sezonskog mraza i uvjeta za stvaranje otopina soli. To su trenuci koje treba iskoristiti u budućim astrobiološkim istraživanjima”, navodi Chevrier u zaključku svoje studije.
Ivan je novinar, bloger i autor s više od 15 godina iskustva u digitalnim medijima. Piše o širokom spektru tema, uključujući svemir, astronomiju, znanost, povijest i arheologiju. Objavljuje kao gostujući autor u Večernjem listu, a kao stručni sugovornik gostovao je u emisijama na kanalima Science Discovery i History Channel. Osnivač je portala Kozmos.hr, prvog hrvatskog online magazina posvećenog popularizaciji znanosti i svemira.
