Četiri mjeseca, jedno iznenađenje: Hubble je zabilježio fenomen koji proturječi svemu dosad viđenom na Uranu.
Svjetlije strane su — krive strane… Astronomi su otkrili da “tamne strane” četiri najveća mjeseca Urana možda uopće nisu tamo gdje smo mislili. Umjesto da stražnja hemisfera — ona koja zaostaje u orbitalnom kretanju — bude zatamnjena, upravo se ona kod nekih satelita pokazala svjetlijom. Neočekivano otkriće stiglo je zahvaljujući svemirskom teleskopu Hubble, koji je moćnim ultraljubičastim instrumentima snimio površinu satelita Ariel, Umbriel, Titania i Oberon.
Sva četiri su veliki, ledeni mjeseci — promjera od 470 do gotovo 1600 kilometara — i svi su gravitacijski vezani za Uran, što znači da mu uvijek pokazuju istu stranu, baš kao što naš Mjesec uvijek pokazuje isto lice Zemlji. Zbog toga se razlikuju prednja strana, ona koja je okrenuta u smjeru kretanja kroz orbitu, i stražnja, koja zaostaje.
Dugogodišnja teorija predviđala je da bi vodeće strane trebale biti svjetlije u infracrvenim i ultraljubičastim valnim duljinama, jer su stražnje strane izloženije bombardiranju elektronima iz Uranove magnetosfere, što stvara mračniju, “oguljeniju” površinu. No podaci s Hubblea sugeriraju upravo suprotno.
Titania i Oberon ruše očekivanja
Prema podacima predstavljenima na znanstvenom skupu Američkog astronomskog društva, održanom 10. lipnja u Anchorageu na Aljasci, prednje strane mjeseca Titania i Oberon ispale su tamnije od stražnjih – suprotno svim dosadašnjim očekivanjima. Kod Ariela i Umbriela nije uočena veća razlika u svjetlini između dvije strane.
“Uran je neobičan planet, i uvijek je postojala doza nesigurnosti oko toga kako njegova magnetosfera zapravo djeluje na njegove satelite,” rekao je voditelj istraživanja dr. Richard Cartwright s američkog sveučilišta Johns Hopkins. “Ova otkrića dodatno produbljuju tu neizvjesnost.”
Uranov nagib osi od 98 stupnjeva — gotovo leži na boku dok kruži oko Sunca — dovodi do čudne orijentacije u kojoj njegovi sateliti prolaze kroz magnetsko polje pod kutom od 59 stupnjeva. Još od vremena Voyagera 2, koji je 1986. napravio jedino blisko snimanje Urana, znanstvenici nagađaju da bi njegova magnetosfera mogla biti mnogo slabija ili nepredvidivija nego što se mislilo.
Prašina, a ne magnetsko polje?
Jedno od mogućih objašnjenja dolazi iz sasvim neočekivanog smjera — svemirske prašine. Znanstvenici pretpostavljaju da su prednje strane Uranovih mjeseca potamnile zbog milijuna godina sitnih meteorskih udara. Ti mikroskopski sudari, kažu, djeluju poput kukaca koji se zalijepe za vjetrobransko staklo dok jurite autocestom.
“Po prvi put vidimo tragove razmjene materijala među Uranovim satelitima, slične onima koje već dugo bilježimo kod Jupitera i Saturna,” rekao je Bryan Holler iz instituta koji upravlja Hubbleovim znanstvenim operacijama. Ako se teorija potvrdi, mogla bi značiti da površine ovih ledenih mjeseca ne oblikuje samo magnetizam, već i dinamika kretanja kroz svemir — i međusobni sudari kroz vrijeme.
Mogu li skrivati oceane?
Otkriće dolazi kao dio sve većeg niza neobičnih spoznaja o Uranovu sustavu. Sve je više indicija da bi četiri njegova najveća mjeseca — Ariel, Umbriel, Titania i Oberon — mogli skrivati podzemne oceane, nalik onima za koje se vjeruje da postoje na Europi, Ganimedu i Enkeladi.
Premda rezultati još čekaju službenu recenziju, znanstvenici se nadaju da bi Svemirski teleskop James Webb uskoro mogao dati jasniji odgovor. Njegovi infracrveni instrumenti već su razotkrili niz tajni Urana, a novi podaci mogli bi zauvijek promijeniti naše razumijevanje tog udaljenog, gotovo neistraženog diva — i njegovih zagonetnih ledenih pratitelja.
🔵 Pridružite se razgovoru!
Imate nešto za podijeliti ili raspraviti? Povežite se s nama na Facebooku i pridružite se zajednici znatiželjnih istraživača u našem Telegram kanalu. Za najnovija otkrića i uvide, pratite nas i na Google Vijestima.
