Nestali supervulkan koji je možda promijenio ljudsku povijest

Prije otprilike 74.000 godina, na području današnje Sumatre eruptirao je nestali supervulkan takvom snagom da je ostavio trag na cijelom planetu. Eksplozija je stvorila golemu kraternu udubinu koja će kasnije postati jezero Toba, ali njezin se utjecaj proširio daleko izvan tog otoka. Pepeo je pao preko kontinenata. Nebo se zamračilo. Globalne temperature su pale. Za rane ljude to je mogao biti trenutak krize kakav nikada prije nisu iskusili.

Erupcija Tobe nije ostavila iza sebe visok vulkanski stožac. Umjesto toga, urušena kaldera ispunila se vodom, prikrivajući ožiljke katastrofe pod naizgled mirnim jezerom. No, znanstvenici već desetljećima pokušavaju otkriti što se dogodilo i što više saznaju, to je jasnije da je ovaj nestali supervulkan možda zauvijek promijenio tijek ljudske povijesti.

Eksplozija koja nadilazi pojam razmjera

Erupcija Tobe nije bila običan geološki događaj. Bila je to supererupcija koja je izbacila do 2800 kubičnih kilometara vulkanskog materijala u atmosferu. To je gotovo tri tisuće puta više nego što je izbacio Mount St. Helens 1980. godine i više od stotinu puta više od erupcije Krakatoe 1883.

Pepeo iz Tobe pronađen je u naslagama čak i u južnoj Africi i Indijskom oceanu, što pokazuje koliko su daleko sezale posljedice. Tjednima je u mnogim dijelovima svijeta Sunce bilo zaklonjeno, nebo zastrto slojem sumpornih aerosola i vulkanske prašine. Temperature su naglo pale. Uzorci padalina su se promijenili. Ekosustavi koji su hranili rane ljudske zajednice počeli su se raspadati.

Iako danas Toba izgleda spokojno, sila koja ju je oblikovala to sigurno nije bila. Ono što je posebno zapanjujuće jest činjenica da je erupcija ispraznila ogromnu komoru magme, zbog čega se tlo iznad nje urušilo i formiralo krater dug oko 100 kilometara i širok 30 kilometara, jedan od najvećih takve vrste na svijetu.

Gotovo izumiranje?

Jedna od najzanimljivijih hipoteza povezanih s erupcijom Tobe jest da je gotovo izbrisala ranu populaciju Homo sapiensa. Genetska istraživanja pokazala su naglo smanjenje genetske raznolikosti otprilike u isto vrijeme, što sugerira da su naši preci možda prošli kroz ono što znanstvenici nazivaju uskim grlom populacije.

Neki istraživači smatraju da je broj preživjelih ljudi nakon erupcije Tobe mogao pasti ispod 10.000. Ako je to točno, onda svi mi danas potječemo od jedne male, izolirane skupine koja je preživjela globalnu katastrofu. Ta je hipoteza još uvijek predmet rasprava, ali vremensko podudaranje između erupcije i genetskog pada i dalje je intrigantno.

Preživjeli, raspršeni po Africi i dijelovima Azije, morali su se nositi ne samo s hladnijom klimom, nego i s nestankom hrane. Biljke nisu uspijevale. Životinje su migrirale ili uginule. Cijeli ekosustavi su se urušavali. Ključ preživljavanja bila je prilagodba, domišljatost i međusobna suradnja.

Dokazi zakopani u pepelu

Razumjeti što se točno dogodilo tijekom erupcije Tobe zahtijevalo je suradnju više znanstvenih disciplina, geologije, arheologije, klimatologije i genetike. Slojevi vulkanskog pepela pronađeni u Indiji, Maleziji i istočnoj Africi kemijski odgovaraju Tobinom potpisu, dajući nam vremenski okvir širenja erupcije.

U dolini Jurreru u Indiji, na primjer, arheolozi su pronašli paleolitičke alate ispod i iznad sloja pepela iz Tobe. To je izuzetno zanimljivo. Ti alati sugeriraju da su rane ljudske zajednice u tom području preživjele erupciju i nastavile izrađivati i koristiti kameno oruđe odmah nakon katastrofe.

Ovo otkriće, kao i druga, dovode u pitanje teoriju o izumiranju. Dok su neki ljudi možda nestali, drugi su možda pronašli način da opstanu. Klimatski modeli danas sugeriraju da posljedice, iako ozbiljne, nisu bile jednako razorne posvuda. Neka područja mogla su izbjeći najgori pad temperatura ili se brže prilagoditi promjenama.

Klimatski šok i skok u razvoju kulture

Znanstvenici vjeruju da je okolišni šok izazvan Tobom možda doveo ne samo do pada broja ljudi, već i do skoka u ljudskoj kreativnosti. Suočeni s novim uvjetima, rani ljudi mogli su početi razvijati složenije alate, društvene strukture i strategije preživljavanja.

Nalazi iz južne Afrike pokazuju nagle pojave simboličkog ponašanja i tehnološkog napretka koje datiraju u vrijeme neposredno nakon erupcije.

Obrada okera, simbolično označavanje oruđa i naprednije tehnike lova upućuju na promjene u načinu razmišljanja, možda potaknute potrebom za prilagodbom.

Iako je teško povući izravnu vezu između vulkanskog pepela i kulturnih skokova, mogućnost da je erupcija Tobe djelovala kao okidač za ljudsku kreativnost ostaje otvorena. Kad se okoliš okrenuo protiv njih, preživljavanje možda nije ovisilo samo o snazi, već i o mašti i zajedništvu.

Upozorenje iz prošlosti

Toba nije bila prva, a zasigurno neće biti ni posljednja supererupcija. Druge još uvijek tiho postoje ispod površine. Yellowstone u SAD-u, Taupō na Novom Zelandu i Campi Flegrei u Italiji pod stalnim su nadzorom geologa. Neki znanstvenici vjeruju da je Yellowstone već trebao eruptirati. Nadajmo se da još neće.

Događaj u Tobi pokazuje koliko tlo pod našim nogama može biti nestabilno. Ljudi koji su tada živjeli nisu imali načina da predvide što dolazi. Nisu imali sustave upozorenja ni načine da se zaštite. Unatoč tome, neki su preživjeli u svijetu koji je odjednom postao hladan, mračan i neprijateljski.

Danas imamo tehnologiju. Imamo sustave za rano upozorenje, globalne mreže, planove za hitne slučajeve. No istovremeno ovisimo o krhkoj infrastrukturi koja se lako može raspasti. Supererupcija danas zaustavila bi zračni promet, poremetila opskrbu hranom i teško pogodila gospodarstva. Unatoč svemu što znamo, mogućnosti za sprječavanje takvog scenarija ostaju ograničene.

Jezero koje pamti

Danas jezero Toba izgleda mirno. Voda se prostire širom sjeverne Sumatre. Sela se nalaze uz obalu. Čamci tiho klize po površini. Većina posjetitelja ni ne sluti da stoje usred urušenog vulkana.

Ali zemlja pamti. Ispod dna jezera slojevi pepela i sedimenta još uvijek nose dokaze onoga što se dogodilo. Znanstvenici i dalje buše jezersko dno kako bi proučili te slojeve. Svaka uzeta jezgra otkriva kako se planet promijenio u danima, mjesecima i godinama nakon erupcije. Istražuju koliko se pepeo proširio, koliko je temperatura pala i koliko je vremena trebalo da se sve oporavi.

Erupcija Tobe nije oblikovala samo krajolik. Možda je oblikovala i nas. Natjerala je naše pretke da se prilagode, da se sele, da pronađu nove načine opstanka. Čak i danas, pomaže nam da bolje razumijemo kako ljudi reagiraju kada se svijet promijeni. Ono što se dogodilo prije 74.000 godina nije nestalo. Još je tu, zakopano u zemlji, i čeka da ga netko pročita.