Sunce, iako je po veličini i starosti prosječna zvijezda, magnetski je neobično mirno, pet puta manje aktivno od većine zvijezda sličnog tipa. Znanstvenici iz Istraživačkog centra Helmholtz Dresden-Rossendorf (HZDR) smatraju da razlog leži u ritmu koji mu nameću planeti Sunčeva sustava. Njihov najnoviji model pokazuje da gravitacijski plimni učinci planeta sinkroniziraju unutarnje magnetske procese Sunca i time ograničavaju njegovu ukupnu aktivnost.
Ovakva neuobičajena tišina možda je bila presudna za razvoj života na Zemlji. Dok druge zvijezde izbacuju erupcije zračenja koje su i do stotinu puta snažnije, naše Sunce rijetko doseže takvu razinu. Rezultat su stabilniji uvjeti u Sunčevu sustavu i manja opasnost od razarajućih geomagnetskih oluja.
Planeti kao skriveni dirigenti Sunčeva ciklusa
Sunčeva aktivnost ima više ciklusa, od onih koji traju nekoliko stotina dana do višestoljetnih.
Tim koji predvodi njemački fizičar Frank Stefani iz HZDR-ova Instituta za dinamiku fluida otkrio je da se svakih 11 godina Venera, Zemlja i Jupiter nađu u položajima koji zajedno stvaraju snažan plimni učinak na Sunce. Taj gravitacijski poticaj prenosi se u njegovu unutrašnjost, gdje utječe na složene magnetske struje i potiče nastanak ciklusa koji se u potpunosti podudara s onima što ih bilježe astronomska opažanja.
Izvor fotografije: R. Kamlah i sur., 2025.
Model uključuje i tzv. kvazibienalnu oscilaciju (QBO) — oko dvogodišnju varijaciju u snazi magnetskog polja, povezanu s izmjenama u sunčevim pjegama, zračenju i protoku nabijenih čestica. Analiza je pokazala da se QBO prirodno javlja s periodom od 1,723 godine, gotovo identičnim onome izmjerenom u stvarnim podacima. Takav mehanizam, tvrde autori, automatski ograničava koliko dugo Sunce može ostati na vrhuncu magnetske aktivnosti.
Kako slabiji vrhunci smanjuju rizik za Zemlju
U tipičnom 11-godišnjem ciklusu magnetsko polje Sunca raste i pada, no QBO u njega unosi kratkotrajne varijacije koje skraćuju razdoblja maksimalne jakosti. Posljedica su dva vrhunca snage, jedan glavni i jedan slabiji, što smanjuje prosječnu jakost polja.
To znači da Sunce rjeđe proizvodi ekstremne događaje, poput Carringtonova događaja iz 1859. godine, kada su polarne svjetlosti obasjale nebo sve do Mediterana, a telegrafske linije izgorjele od prenapona. Ako magnetsko polje dulje ostaje na nižim razinama, manja je vjerojatnost da će se ponoviti takav kataklizmičan događaj.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
