Najjača sunčeva oluja u povijesti bila je još razornija nego što se mislilo

Godine 1859. Sunce je izbacilo toliku količinu energije prema Zemlji da su tadašnji uređaji za mjerenje geomagnetskih promjena doslovno ostali bez kapaciteta za bilježenje. Najnovije istraživanje iz 2024. otkriva da je Carringtonov događaj — najjača sunčeva oluja u povijesti — bio znatno intenzivniji nego što se ranije pretpostavljalo, a posljedice takvog fenomena u današnjem tehnološki ovisnom svijetu mogle bi biti pogubne.

Povijesne bilješke skrivale su nepoznate podatke o Carringtonovom događaju

Na prvi dan rujna 1859., snažna erupcija sa Sunca oslobodila je golemu količinu elektrificiranog plina i čestica koje su se sručile na Zemlju snagom ekvivalentnom 10 milijardi atomski bombi. Uslijed geomagnetske oluje, telegrafske linije širom svijeta otkazivale su, operateri su bili izloženi električnim udarima, a oprema se spontano zapalila. Polarne svjetlosti bile su vidljive sve do Kube i Havaja, a ljudi su mogli čitati novine pod svjetlom aurora.

Iako se solarne oluje događaju otkako postoji Zemlja, naša saznanja o njihovoj veličini uglavnom su se temeljila na neizravnim dokazima, poput tragova radioaktivnih izotopa u stablima. Povijesni zapisi o iznimno jakim aurorama mogli su ukazivati na pojavu takvih oluja, no nisu pomagali u određivanju njihove snage. Zbog toga znanstvenici raspolažu pouzdanim podacima o jakosti sunčevih oluja tek od 19. stoljeća.

Upravo zato što se Carringtonov događaj dogodio u ranoj fazi magnetskih mjerenja, njegovi zapisi predstavljaju rijetko vrijednu vremensku kapsulu. Magnetogrami iz tadašnjih britanskih opservatorija u Greenwichu i Kewu bilježili su smjer i snagu Zemljinog magnetskog polja. Međutim, niti jedan od tih instrumenata nije bio dizajniran za podnošenje tako snažnih poremećaja. Svjetlosna zraka, koja je reflektirana s magnetiziranih zrcala na fotoosjetljivi papir, u potpunosti je izašla s papira — i to dva puta: prvo tijekom oluje koja je prethodila Carringtonovoj, a zatim i tijekom same eksplozije.

Digitalizacija starih zapisa otkrila pravu snagu geomagnetskog udara

Tim znanstvenika koji je predvodio dr. Ciaran Beggan iz Britanskog geološkog zavoda analizirao je očuvane papirnate zapise iz 1859. te ih digitalizirao u kontinuirani vremenski niz. Na temelju brzine pomicanja svjetlosne zrake na papiru, izračunali su promjene u magnetskom polju koje su dosezale minimalno 500 nanotesla u minuti — znatno iznad praga od 350 do 400 nanotesla po minuti koliko se očekuje od oluja koje se događaju jednom u stoljeću.

Prethodni pokušaji procjene snage Carringtonove oluje, uključujući onaj iz 1861., često su bili osporavani tijekom 20. stoljeća jer nijedna moderna oluja nije bila ni približno jaka. No, nove digitalne metode potvrđuju rane procjene: Carringtonova oluja nije bila tek snažna — bila je ekstremna.

Osim podataka iz Velike Britanije, povijesni magnetogrami prikupljeni su i u Finskoj, Indiji i Gvatemali. Ipak, nedostatak globalne pokrivenosti znači da i dalje ne znamo punu sliku. Da se sličan događaj dogodi danas, posljedice bi bile nezamislive. Umjesto telegrafa, udar bi pogodio satelite, internetsku infrastrukturu i elektroenergetske mreže širom planeta.

Iako je Carringtonov događaj star više od 160 godina, njegova prava snaga tek sada dolazi do izražaja. Nova analiza povijesnih zapisa podsjetnik je koliko su naša moderna društva ranjiva na svemirske prijetnje koje ne možemo predvidjeti niti spriječiti. Najjača sunčeva oluja u povijesti i dalje je mjera prema kojoj procjenjujemo sve buduće prijetnje — i dokaz da priroda ne priznaje granice ljudske tehnologije.