Kad je 1963. godine stanovnik turske pokrajine Nevşehir odlučio renovirati svoj podrum, nije mogao ni zamisliti što se nalazi iza zida koji je počeo rušiti čekićem. Umjesto vlage ili cigle, iza zida je ugledao prolaz – a zatim i mrežu hodnika koji su vodili duboko pod zemlju. Bio je to slučajni ulaz u jedan od najvećih podzemnih gradova na svijetu.
Neslužbeno ime vlasnika kuće nikad nije dospjelo u medije, ali ono što je otkrio brzo je postalo vijest diljem Turske. Prolaz iza podrumske stijene vodio je u tunel, a tunel u labirint prostorija, stepenica i dvorana. Bila je to Derinkuyu – drevna podzemna metropola uklesana u meki vulkanski kamen, nekad dom za desetke tisuća ljudi.
Kasnija istraživanja otkrila su da se grad proteže 18 katova u dubinu. Imao je štale, škole, vjerske prostorije, prostorije zalihe hrane i vode, te složeni sustav ventilacije koji je omogućavao dulji boravak ispod površine. Sve to urezano u stijenu ispod Kapadokije.
Nastanak u tami
Prema arheolozima iz turskog Ministarstva kulture, prve prostorije mogle bi datirati još u 8. ili 7. stoljeće prije Krista, u doba Frigijaca. U to vrijeme prostorije su bile skromne, dovoljno velike za obitelj, životinje i zalihe. Iako je kamen – tuf nastao iz vulkanskog pepela – bio mekan i pogodan za obradu, tadašnji graditelji nisu išli duboko.
Tek u kasnijim stoljećima Derinkuyu prerasta u kompleksan podzemni sustav. Tijekom bizantskog razdoblja, između 4. i 15. stoljeća, grad se širi i postaje oslonac obrane — ne samo utočište.
Arhitektura obrane
Zahvaljujući prirodi terena i domišljatosti stanovnika, Derinkuyu je imao elemente prave tvrđave. Ulazi su se mogli zatvarati golemim kamenim vratima koja su se kotrljala u ležišta. Uski prolazi tjerali su uljeze da napreduju jedan po jedan, dok su branitelji imali stratešku prednost.
Na donjim razinama stanovnici su mogli prekinuti opskrbu vodom prema gornjim katovima, sprječavajući moguće trovanje izvora. Ventilacijski otvori, bunari i vodovodni kanali činili su podzemni život održivim.
Sigurnost kroz stoljeća
Tijekom stoljeća, Derinkuyu je bio sklonište mnogima. Kršćani su se u njega povlačili tijekom rimskih progona, a muslimani u vrijeme arapsko-bizantskih sukoba u 8. i 12. stoljeću.
Slične podzemne strukture bile su korisne i u novijim vremenima. Početkom 20. stoljeća, u trenucima društvenih napetosti i nesigurnosti, stanovnici mjesta Axo u regiji Kapadokije povlačili su se pod zemlju radi sigurnosti.
Britanski lingvist Richard MacGillivray Dawkins, koji je tada putovao tim krajevima, zapisao je:
“Kad su stigle vijesti o nemirima u Adani, velik dio stanovništva Axoa sklonio se u te podzemne odaje i nekoliko noći nisu spavali na površini. Čini se da su donedavno ljudi živjeli isključivo pod zemljom, bez kuća iznad tla.”
i kako piše IFLScience, iako Derinkuyu nije jedini ni najveći podzemni grad u regiji, njegovo slučajno otkriće 1963. i dalje se smatra jednim od najupečatljivijih primjera koliko povijesti još može ostati skriveno ispod naših nogu.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
