Teraformiranje je teorijski proces kojim bi se planet ili mjesec mogao preoblikovati kako bi postao pogodan za život ljudi i drugih oblika života sličnih Zemlji. Pojam podrazumijeva promjenu atmosfere, temperature i površinskih uvjeta stranog svijeta tako da nalikuju Zemljinima, primjerice dodavanjem kisika u zrak, stvaranjem tekuće vode na površini i uspostavom stabilne klime.
Mars je najčešće spominjan kandidat za teraformiranje. Prijedlozi uključuju ispuštanje stakleničkih plinova radi zagrijavanja planeta ili uvođenje mikroorganizama koji bi tijekom tisuća godina mogli proizvoditi kisik.
Do nedavno je teraformiranje Marsa pripadalo području znanstvene fantastike, viziji pretvaranja hladnog, beživotnog svijeta u planet ispunjen životom. Ideja je desetljećima poticala maštu, ali su je znanstvenici uglavnom smatrali neostvarivom.
Nova procjena mogućnosti teraformiranja
U novom radu, tim istraživača koji predvodi dr. Erika DeBenedictis iz laboratorija Pioneer Labs tvrdi da je vrijeme da se teraformiranje počne proučavati ozbiljno, ne zato što bi proces trebao započeti odmah, nego zato što su nedavni znanstveni i tehnološki pomaci pomaknuli ideju iz domene nemogućeg u područje iznimno teškog, ali izvedivog.
Dr. DeBenedictis, izvršna direktorica Pioneer Labsa, autorica je sažetka radionice pripremljenog za skup Green Mars Workshop 2025. U dokumentu navodi da prije trideset godina teraformiranje Marsa nije bilo samo teško nego potpuno neizvedivo. No nove tehnologije, od SpaceX-ove rakete Starship koja bi mogla smanjiti troškove lansiranja i do tisuću puta, do napretka u sintetskoj biologiji i modeliranju klime, radikalno su promijenile jednadžbu. Pitanje više nije može li se Mars fizički preoblikovati, nego trebamo li to uopće pokušavati i kako bi takav pothvat mogao izgledati.
Faze mogućeg procesa
Sažetak radionice iznosi zanimljiv plan, koji polazi od mogućih krajnjih ishoda i vraća se unatrag, prema koracima potrebnim da se do njih dođe. Vizija se odvija u nekoliko faza.
Prva faza obuhvaća zagrijavanje planeta. Cilj bi bio podići prosječnu temperaturu Marsa za nekoliko desetaka stupnjeva u roku od nekoliko desetljeća pomoću posebno dizajniranih aerosola ili stakleničkih plinova. Prema novijim istraživanjima, Mars sadrži dovoljno ledenih naslaga da bi se moglo stvoriti more površine gotovo četiri milijuna kvadratnih kilometara i dubine oko 300 metara. Povećanje temperature za otprilike 30 °C moglo bi započeti topljenje tih zaleđenih rezervi i stvoriti uvjete u kojima bi tekuća voda mogla postojati na površini.
Druga faza uključivala bi uspostavu mikrobnog života. U toj fazi ključnu ulogu ima sintetska biologija. Znanstvenici predlažu razvoj genetski prilagođenih ekstremofila, mikroba koji preživljavaju u najtežim uvjetima, s kombiniranim osobinama otpornosti na visoke i niske temperature, zračenje te nisku gustoću atmosfere. Takvi organizmi mogli bi u nekoliko desetljeća prekriti Mars slojem sličnim algama i tako započeti spor proces pretvaranja atmosfere fotosintezom.
Od kupola do kisikom bogatog planeta
Završna faza protezala bi se kroz stoljeća, pa i tisućljeća, i imala bi cilj stvaranje guste atmosfere bogate kisikom koja bi mogla podržati složene oblike života. Prema prijedlogu istraživačkog tima, proces bi započeo unutar golemih kupola visokih oko 100 metara, gdje bi fotosinteza ili elektroliza vode stvarale zrak pogodan za disanje. Izvan tih zatvorenih prostora, biljke bi postupno oslobađale kisik u širu atmosferu, iako bi prirodni proces bio iznimno spor, trajao bi najmanje tisuću godina. Na kraju bi ljudi mogli napustiti zaštitne kupole i živjeti na površini planeta.
U radu su istaknute i brojne nepoznanice. Što se točno nalazi ispod velikih ledenih ploča na Marsu? Kako bi se prašinske oluje ponašale u toplijoj i vlažnijoj atmosferi? Ima li Mars dovoljno resursa potrebnih za masovnu elektrolizu vode, ili bi materijali morali biti uvezeni sa Zemlje uz golemi trošak?
Etika i koristi za Zemlju
Osim tehničkih prepreka, otvaraju se i etička pitanja. Ako bismo odlučili teraformirati Mars, promijenili bismo ga na načine koji možda nikada ne bi bili reverzibilni. Mars ima vlastitu geološku i klimatsku povijest, a takva bi intervencija zauvijek okončala mogućnost da proučavamo njegov izvorni, netaknuti zapis. Ako na Marsu postoji i najmanji oblik autohtonog života, pa makar mikrobnog, naše bi aktivnosti mogle dovesti do njegova uništenja.
Autori ističu da proučavanje teraformiranja može imati neposredne koristi i za Zemlju. Tehnologije razvijene za preživljavanje na Marsu, od usjeva otpornijih na sušu do održivih zatvorenih ekosustava, mogle bi se primijeniti i na našem planetu. Razvijanje “zelenih” tehnologija za svemir moglo bi ubrzati njihovu zrelost i primjenu u zemaljskim uvjetima.
Dr. DeBenedictis i njezin tim ne zagovaraju pokretanje teraformiranja sutra. Radionica poziva na temeljita laboratorijska istraživanja, detaljno modeliranje klime i moguće male pokuse na budućim misijama prema Marsu koji bi ispitali lokalne metode zagrijavanja.
Prije nego što se uopće razmotri mogućnost preoblikovanja cijelog planeta, naglašavaju, potrebno je u potpunosti razumjeti s čim radimo i što bismo time mogli izgubiti. Rasprava se, kažu autori, pomaknula s pitanja “možemo li?” na “trebamo li, i ako da – kako?”. To, smatraju, predstavlja stvaran korak naprijed u promišljenom razumijevanju čovjekove uloge u svemiru.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
