Novi znanstveni rad o teraformiranju Marsa zaobilazi etičko i moralno pitanje treba li se u takav pothvat uopće upuštati i bavi se onim težim: može li se to izvesti. Edwin Kite sa Sveučilišta u Chicagu i njegovi suautori u znanstvenom radu iznose trodijelni plan koji kreće od lokalnog zagrijavanja malih područja, nastavlja se dovođenjem dodatne Sunčeve energije iz orbite, a završava pokušajem promjene klime na razini cijelog planeta.
Prva faza oslanja se na staklenike, ali ne na one kakve poznajemo na Zemlji. Autori predlažu strukture od naprednih materijala poput silikatnog aerogela, s posebno projektiranim pokrovima koji propuštaju vidljivu svjetlost, a zadržavaju infracrvenu toplinu. Takav bi pristup mogao stvoriti lokalizirane tople oaze na površini Marsa.
U radu se navodi da bi se te tehnologije, barem u teoriji, s vremenom mogle širiti i povezivati u mnogo veći sustav, pa i u “World House”, kako ga naziva Isaac Arthur, koji bi mogao prekriti čitav planet. Ispod takvih kupola led koji već postoji ispod površine Marsa mogao bi se otapati i osiguravati vodu potrebnu ljudskim postajama. Autori dodaju da bi takvi prostori možda mogli podržavati i izolirane džepove života sa Zemlje, ako se prethodno riješi problem toksičnih perklorata u marsovskom tlu.
Od lokalnih oaza do zrcala u orbiti
Sljedeći korak predviđa dovođenje veće količine Sunčeve energije na sam planet. Rad razmatra golema solarna jedra koja bi djelovala kao orbitalna zrcala i usmjeravala dodatnu Sunčevu svjetlost prema površini. U početku bi se to moglo usmjeravati na područja ljudskih naselja, a s vremenom i šire, radi postupnog zagrijavanja Marsa.
Autori posebno izdvajaju mogućnost da bi dodatna Sunčeva svjetlost mogla potaknuti sublimaciju velikih naslaga ugljikova dioksida na južnom polu Marsa. Time bi Marsova atmosfera mogla postati znatno gušća. No isti plan odmah nailazi na ozbiljnu prepreku: današnja solarna jedra jednostavno su preteška da bi takav sustav bio ekonomski izvediv.
Prema izračunu iz rada, za takav bi pristup bila potrebna masovna solarna jedra lakša od 20 grama po kvadratnom metru, što je oko trećine mase najboljih današnjih rješenja. A čak i kada bi takvo golemo zrcalo bilo izvedivo, dodatna Sunčeva svjetlost ne bi samo grijala Mars, nego bi promijenila i sam planet, uz geološke posljedice s kojima bi se trebalo nositi.
Tri milijuna tona čestica
Treći i najradikalniji pristup predviđa uporabu namjerno projektiranih aerosola. To ne bi značilo tek podizanje marsovske prašine u zrak, nego proizvodnju vrlo specifičnih nanočestica, poput aluminijskih nanoštapića ili grafena dopiranog dušikom, koje bi se potom planski ispuštale u atmosferu.
Za taj dio plana još uvijek postoji niz nepoznanica. Nije jasno koliko bi se brzo takve čestice vraćale na tlo niti koliko bi se brzo međusobno grupirale. Unatoč tome, istraživači procjenjuju da bi za vidljiv učinak na globalnu klimu Marsa trebalo oko tri milijuna tona takvog materijala.
Rad pritom polazi od pretpostavke da bi budući trošak dopreme tereta na površinu Marsa mogao biti oko 2000 američkih dolara po kilogramu. U tom slučaju takav bi se materijal morao proizvoditi na Marsu, a ne dopremati sa Zemlje, što je i dalje vrlo daleko od stvarnosti.
Autori pišu da smo realno još desetljećima udaljeni od bilo kakvog pokušaja zagrijavanja Marsa na globalnoj razini. Put do stvarnog teraformiranja i dalje je pun prepreka, ali Mars ostaje najizgledniji kandidat za takav pothvat, osobito ako ljudi uopće planiraju širiti se na druge planete. Rad pritom tvrdi da u toj zamisli nema ničega fizički nemogućeg, nego da bi tražila goleme količine vremena, rada i novca.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
