Astronom Matthew Ashby s Harvard-Smithsonian Centra za astrofiziku i njegovi kolege, pozabavili su se mjerenjem mase galaktičkog superklastera SPT2349−56. Svoje su rezultate nedavno objavili u znanstvenom časopisu Monthly Notices of the Royal Astronomical Society.
Superklaster SPT2349−56
Ovo galaktičko superjato iz ranog svemira otkriveno je u submilimetarskom pojasu Teleskopom Južnog pola i toliko je udaljeno od Zemlje da njegova svjetlost putuje više od dvanaest milijardi godina. U megaklasteru se nalazi preko trideset submilimetarskih svijetlih galaksija i desetke drugih svjetlećih i/ili spektroskopski potvrđenih galaksija koje stvaraju zvijezde. To je jedna od najaktivnijih poznatih regija stvarajae zvijezda koja proizvodi više od deset tisuća zvijezda godišnje.
Jedan od njegovih svijetlijih izvora predstavlja spajanje više od dvadeset galaksija. Ipak, zvjezdana masa ovog sustava isprve nije mogla biti utvrđena i nije se znalo je li golemi prasak zvijezda nastao zbog same veličine sustava ili nekog drugog fenomena.
Protoklaster – galaktičko gradilište
Mjerenja polučila zanimljive rezultate
Tim astronoma izvršio je duboka promatranja na optičkim i infracrvenim valnim duljinama kako bi izračunao zvjezdane mase putem analize spektralne raspodjele energije (SED). Koristili su Gemini i Hubble svemirske teleskope za mjerenje optičkog/bliskog infracrvenog toka i Spitzerovu IRAC kameru za infracrveni tok. Da bi se SED-ovi mogli modelirati, otkriveni točkasti izvori moraju se međusobno uskladiti na svim valnim duljinama. Ovo je složen pothvat i može doći do nejasnog modeliranja zbog neadekvatne prostorne razlučivosti u infracrvenom zračenju.
Rezultati istraživanja sugeriraju da je zvjezdana masa skupa galaksija u usporedbi s njegovom stopom formiranja zvijezda, blizu vrijednosti izmjerene u obližnjim normalnim galaksijama. To znači da su tamošnji procesi stvaranja zvijezda slični onima u našem lokalnom svemiru. Međutim, klaster pokazuje manjak molekularnog plina, što sugerira da se njegova aktivnost bliži kraju svoje intenzivne faze, dok se plinoviti materijal za stvaranje zvijezda lagano raspršuje.
Golemi protoklaster stopljenih galaksija iz ranog svemira
Zašto se udaljene galaksije promatraju putem infracrvenog zračenja?
Kada govorimo o strukturi svemira, ona se može opisati kao kozmička mreža niti, čvorova i praznina. Čvorovi predstavljaju nakupine galaksija – najvećeg skupa objekata vezanih gravitacijom. Ovi čvorovi nastali su fluktuacijama niske amplitude u gustoći poput onih koje vidimo u kozmičkom mikrovalnom pozadinskom zračenju. Te fluktuacije rasle su sve dok stvorile strukture koje vidimo danas.
Unatoč našem razumijevanju kozmičkog mikrovalnog pozadinskog zračenja i galaksijkih skupova (eng. galaxy cluster), evolucija galaktičkih klastera ostaje nejasna zbog nedostatka opažanja i nemogućnosti izrade modela. Prema onome što zasad znamo, takvi objekti imali su dovoljno vremena za zagrijavanje međugalaktičkog plina koji potom može biti detektiran kroz emisiju X-zraka. Kada je riječ o udaljenijim galaksijama i protoklasterima, oni su preslabi da se otkriju putem X-zraka pa astronomi umjesto toga koriste svijetle infracrvene ili submilimetarske emisije.
Spektroskopski instrument tamne energije (DESI) radi na najvećoj 3D karti svemira
Pridružite se raspravi u našoj Telegram grupi. KOZMOS Telegram
Izvori:
Ja sam Matija Klarić.
Student sam Ekonomskog fakulteta, a u slobodno se vrijeme bavim volonterstvom te istraživanjem, čitanjem i pisanjem o mojim omiljenim temama; svemiru, astronomiji, astrofizici i tehnologiji.
