Dok i dalje dobivam gomilu komentara kvazi-znanstvenika, prozivki i kritika članova raznih “AD-ova” u Hrvatskoj, nastavljam pisati i prenositi informacije na svoj način. Neću dopustiti da primitivci iz našeg društva naruše moje pravo da pišem o znanosti, teorijama i hipotezama i da pokušam probuditi u ljudima iskru znatiželje i znanstvenog razmišljanja. Želim da ljudi kritički promišljaju svijet oko sebe, ali i da ne drže glavu u pijesku, kao mnogi od onih koji me napadaju po mrežama.
U tom kontekstu, novi članak koji je nedavno napisao profesor Avi Loeb bavi se još jednom mogućom “anomlijom” koju je prepoznao kod međuzvjezdanog objekta 3I/ATLAS.
Zamislimo, čisto kao misaoni eksperiment, da je međuzvjezdani objekt 3I/ATLAS svojevrsna “matična letjelica” koju je netko poslao da oko Jupitera rasporedi tehnološke uređaje, piše Loeb. Ako bi to bio cilj misije, ključno je pitanje koliku najveću udaljenost od Jupitera takav objekt smije imati, a da i dalje može učinkovito postaviti te uređaje unutar Jupiterova gravitacijskog sustava.
Odgovor vodi ravno do pojma Hillove sfere, odnosno Hillova radijusa. Unutar tog radijusa prevladava gravitacija određenog planeta nad plimnim učinkom Sunca. Sve što se polako kreće unutar Hillove sfere može ostati gravitacijski vezano za planet, umjesto da ga Sunce “otrga” iz orbite. Na samoj granici te sfere nalaze se Lagrangeove točke L1 i L2, točke ravnoteže sila u kojima su korekcije orbite i potrošnja goriva minimalne. Upravo zato one su vrlo poželjna mjesta za stacioniranje tehnoloških satelita.
Jupiterova Hillova sfera i prolazak 3I/ATLAS-a
Hillov radijus Jupitera može se zapisati izrazom:
H = R × (m / 3M)^{1/3}
gdje je R udaljenost Jupitera od Sunca u promatranom trenutku, m masa Jupitera, a M masa Sunca.
Za 3I/ATLAS najvažniji datum je 16. ožujka 2026., kada će objekt proći najbliže Jupiteru. Toga dana udaljenost Jupiter–Sunce bit će R = 783,8 milijuna kilometara. Uvrštavanjem te vrijednosti u formulu, zajedno s faktorom (m / 3M)^{1/3} = 0,06826, dobiva se Hillov radijus Jupitera za 16. ožujka 2026.:
H = 53,502 milijuna kilometara.
Najmanja udaljenost 3I/ATLAS-a od Jupitera izračunata je pomoću NASA-inog koda JPL Horizons, na temelju opažanja njegove putanje na nebu koja dolaze iz oko 230 opservatorija. U te podatke ugrađeno je i nedavno izmjereno negravitacijsko ubrzanje 3I/ATLAS-a u razdoblju prolaska kroz perihel. Na temelju svih tih mjerenja JPL Horizons predviđa da će 16. ožujka 2026. 3I/ATLAS proći minimalno na Min{D} = 53,445 (± 0,06) milijuna kilometara od Jupitera.
Podudarnost je zapanjujuća, kaže Loeb. Vrijednosti H i Min{D} slažu se unutar jedne standardne devijacije od 0,06 milijuna kilometara. Na tu gotovo savršenu koincidenciju prvi je upozorio Steve Fairfax.
Fino ugađanje putanje i uloga mlazova
Izmjereno negravitacijsko ubrzanje 3I/ATLAS-a, dobiveno tijekom otprilike mjesec dana prolaska blizu perihela, promijenilo je vrijednost Min{D} za oko 0,1 milijun kilometara. Upravo ta promjena proizlazi iz izmjerenog negravitacijskog ubrzanja od 5 × 10^{-7} astronomske jedinice po danu na kvadrat, prijavljenog nakon cjelokupnog prijelaza kroz perihel. Astronomska jedinica, au, pritom je prosječna udaljenost Zemlja–Sunce.
Drugim riječima, negravitacijsko ubrzanje djelovalo je kao mala korekcija kursa, točno onoliko jaka koliko je trebalo da minimalna udaljenost 3I/ATLAS-a od Jupitera postane jednaka Hillovu radijusu. Bez tog učinka 3I/ATLAS bi promašio sam rub Hillove sfere.
Kako prenosi Loeb, takav ishod sugerira mogućnost da je razina negravitacijskog ubrzanja bila precizno “podešena” kako bi dovela do Min{D} = H, točnije, kako bi objekt stigao baš na granicu Jupiterova gravitacijskog utjecaja.
Ako je 3I/ATLAS doista tehnološkog podrijetla, tada bi svoju putanju mogao fino podešavati pomoću potisnika, s ciljem da stigne točno na Hillov radijus Jupitera. U tom scenariju višestruki mlazovi opaženi na post-perihelijskim snimkama 3I/ATLAS-a (kako je preneseno u više radova) mogli bi biti posljedica namjernih korekcija orbite koje su dovele do stanja Min{D} = H, umjesto pukog isparavanja leda. Najpovoljnije vrijeme za takav manevar jest upravo blizina perihela, kada letjelica može iskoristiti gravitacijski “zalet” Sunca, što je u literaturi već više puta istaknuto. Dodatni detalj je da je 3I/ATLAS prolazio perihel skriven iza Sunca za zemaljske opservatorije, pa ne znamo je li tada samo blago prilagodio putanju kako bi zadovoljio Min{D} = H ili je možda i ispustio tehnološke uređaje u blizini perihela.
Koliko je vjerojatna takva koincidencija?
Koliko je statistički rijetka podudarnost između Min{D} i H? Razmak od 0,06 na udaljenosti od 53,5 milijuna kilometara odgovara koincidenciji reda veličine jedan prema tisuću, piše Loeb. Ako se pak promatra puna širina Jupiterove orbite oko Sunca, ista geometrijska točnost odgovara vjerojatnosti od jednog dijela u 26 000.
Ako bi 3I/ATLAS 16. ožujka 2026. doista “ispustio” uređaje unutar Hillove sfere Jupitera, ti bi objekti morali upaliti vlastite motore kako bi poništili veliku brzinu kojom se 3I/ATLAS kreće u odnosu na Jupiter, a ona iznosi 65,9 kilometara u sekundi. Brzina oslobađanja iz Jupiterova gravitacijskog potencijala na udaljenosti H = 53,5 milijuna kilometara iznosi tek 2,2 kilometra u sekundi. Uređaji koji bi trebali ostati u stabilnoj orbiti morali bi zato značajno smanjiti svoju brzinu, u usporedbi s relativno plitkim gravitacijskim bunarom na rubu Hillove sfere.
Moguće nove objekte u orbiti oko Jupitera, koji bi se pojavili nakon prolaska 3I/ATLAS-a, potencijalno bi mogli otkriti svemirska letjelica Juno ili drugi ljudski orbitni sustavi oko Jupitera. Ako bismo pronašli tehnološke satelite u Jupiterovu sustavu koje nismo sami poslali, to bi značilo da je Jupiter predmet interesa neke izvanzemaljske civilizacije. Istodobno, nepostojanje sličnih naprava u blizini Zemlje bilo bi pomalo razočaravajuće, jer bi sugeriralo da naš međuzvjezdani gost nije osobito zainteresiran za čovječanstvo. Pokazalo bi se ne samo da nismo u središtu Sunčeva sustava nego nismo ni u središtu pozornosti u vlastitom kozmičkom susjedstvu.
Kako piše Loeb, u metaforičkom smislu to bi bio udarac za naš ego, nalik odlasku na zabavu na kojoj nitko ne želi plesati s nama. Možda je razlog jednostavan.
Ljudska vrsta pojavila se tek prije nekoliko milijuna godina, dok je Jupiter, najveći planet u Sunčevu sustavu, bio vidljiv mogućim tvorcima 3I/ATLAS-a već u vrijeme kada je ta hipotetska misija možda pokrenuta, prije milijardi godina.
Većina zvijezda u našoj galaksiji nastala je milijardama godina prije Sunca, a jednom međuzvjezdanom objektu poput 3I/ATLAS-a trebalo bi oko milijardu godina da prijeđe debljinu diska Mliječne staze. U istom duhu, možemo se nadati da, kada naši međuzvjezdani brodovi jednoga dana stignu do tuđih planetarnih sustava, ondje neće biti održana tiskovna konferencija na kojoj će lokalni dužnosnici njihovu tehnologiju žurno proglasiti “definitely comets!”, isključivo na temelju leda i prašine koji su se nakupili na njihovoj površini tijekom dugog putovanja kroz hladni međuzvjezdani prostor.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
