Televizijska serija Alien: Earth donijela je niz novih stvorenja u svijet jedne od najpoznatijih znanstvenofantastičnih franšiza. Ona spaja maštu i horor, ali i dalje se nameće pitanje: koliko su ta bića izvediva prema zakonima biologije i prirodnih znanosti?
Troje znanstvenika – Thomas Haworth (Queen Mary University of London), Chris Duffy (Queen Mary University of London) i Jen Bright (University of Hull) – odlučili su upravo to ispitati. Iako su dugogodišnji obožavatelji serije, pristupili su analizi hladno, sa znanstvenog stajališta, i napravili rang-listu novih bića prema njihovoj mogućoj stvarnosti. Kako kažu, cilj nije tražiti “rupe” u scenariju, nego se zabaviti primjenjujući znanost na popularnu kulturu.
Sva bića u seriji oslanjaju se na motive i procese iz prirode, ali pretjerane do ekstremnih razina. Umjesto da detaljno prate sve paralelne primjere iz stvarnog života, znanstvenici su se usredotočili na ključne procese – fiziku, kemiju, metabolizam i evoluciju – i pitali se koliko je ono što vidimo u seriji doista moguće.
Spoiler Alert!***
Krpelj: najizglednije stvorenje
Najvišu ocjenu uvjerljivosti dobio je golemi krpelj koji siše krv. Na Zemlji jelenski krpelj (Ixodes scapularis) može se napiti krvi do veličine oraha. Prikaz u seriji, gdje napada jugularnu venu i u kratkom vremenu izvuče više litara krvi, zapravo nije daleko od stvarnosti.
Smrt žrtve u seriji nastupa vrlo brzo, a znanstvenici to objašnjavaju hemoragijskim šokom – organizam jednostavno prebrzo gubi krv. Vrlo je vjerojatno da krpelj uz krv prenosi i kemijski spoj, primjerice antikoagulans, što se u evoluciji više puta pojavilo kod krvopija na Zemlji.
U petoj epizodi vidi se i obrambeni mehanizam: krpelji oslobađaju otrov u zraku kako bi spriječili uklanjanje s domaćina. Takve kemijske obrane u životinjskom i biljnom svijetu postoje u obliku otrova i toksina.
Kasnije u radnji, krpelj uz pomoć drugog vanzemaljca uspije pobjeći iz kontroliranog prostora. Umjesto inteligencije, autori članka pretpostavljaju da jednostavno traži vodeno okruženje kako bi položio ličinke, što je u skladu s biološkom logikom. Zaključak: ništa u prikazu ne isključuje mogućnost postojanja ovakvog stvorenja.
D. plumbicare: biljni organizam između fotosinteze i predacije
Sljedeće biće koje posada broda USCSS Maginot otkriva i imenuje je D. plumbicare, u početku nejasno pripada li flori ili fauni. Nakon analize znanstveni časnik posade klasificira ga kao mesoždernu biljku. Zelenkasta boja tijela sugerira da koristi klorofil i proces fotosinteze poput biljaka na Zemlji.
No gotovo kuglast oblik tijela pokazuje ozbiljan problem: sferne strukture imaju najmanju moguću površinu u odnosu na volumen i time vrlo loše hvataju svjetlost. Za fotosintetski organizam to je izrazito nepovoljno, pogotovo ako se nalazi ispod zaklona, primjerice u špiljama.
To objašnjava zašto hvata plijen: umjesto da razvije listove ili druge strukture koje povećavaju površinu, kombinira fotosintezu i aktivnu prehranu hvatanjem drugih organizama. Takva kombinacija u znanosti se naziva miksotrofija. Na Zemlji je nalazimo samo kod jednoćelijskih organizama poput nekih protista. Biljke mesožderke nisu miksotrofi jer iz plijena izvlače minerale (nitrate, fosfor, kalij), a ne energiju u obliku ugljikohidrata.
Postoji i mogućnost simbioze s fotosintetskim bakterijama ili algama, slično kao što koralji imaju simbionte koji za njih proizvode energiju iz sunčeve svjetlosti. To bi objasnilo kombinirani način prehrane kod D. plumbicare.
Trypanohyncha ocellus: parazit hobotnica?
Jedno od najneobičnijih stvorenja u seriji je T. ocellus, mali parazit koji napada domaćina tako da mu ukloni oko, a zatim se preko svojih ticala povezuje s mozgom.
Iako zvuči kao čista fikcija, u prirodi postoje paraziti koji doista mogu mijenjati ponašanje domaćina. Gljive roda Ophiocordyceps preuzimaju insekte, prisiljavajući ih na ponašanja koja pogoduju razvoju gljive. Parazit Toxoplasma gondii utječe na miševe tako da postaju manje osjetljivi na miris mačjeg urina, čime se povećava vjerojatnost da će ih pojesti mačka – prirodni prijenosnik parazita.
Razlika je u složenosti. Ti su paraziti jednostavni organizmi, dok je T. ocellus pokretan, snažan i pokazuje znakove inteligencije. Njegova ticala sadrže ganglije – nakupine živčanih stanica – što podsjeća na hobotnice koje imaju decentraliziran živčani sustav. To bi moglo objasniti složeno ponašanje poput promatranja ljudi ili namjernog odvlačenja njihove pažnje.
Ipak, duljina ticala nadilazi poznate biološke primjere, poput jezika kameleona. Najveća nedoumica ipak ostaje: zašto bi ovako sposoban organizam uopće trebao biti parazit, kad bi – s obzirom na svoje sposobnosti – mogao preživjeti i samostalno?
Muha koja se hrani metalom
U šestoj epizodi pojavljuje se neobično stvorenje, muha koja se hrani metalom i mineralima, prethodno ih razgrađujući enzimom. Takav način prehrane podsjeća na obične muhe koje slinom predprobavljaju hranu prije nego što je usišu.
Znanstvenici se pritom pitaju služi li metal ovoj vrsti kao osnovni izvor energije ili tek kao dodatak prehrani.
Na Zemlji postoji proces poznat kao kemolitotrofija, u kojem jednostanični mikroorganizmi dobivaju energiju oksidacijom metala poput željeza ili mangana. No takvi organizmi rastu vrlo sporo i nikada ne razvijaju složene oblike života – a let je jedna od energetski najzahtjevnijih aktivnosti u prirodi.
Zbog toga ideja o višestaničnoj životinji koja leti zahvaljujući energiji iz oksidacije metala djeluje gotovo nemoguće. Mnogo je vjerojatnije da metal ima ulogu dodatnog nutrijenta, potreban za izgradnju oklopa.
Takvi procesi postoje i u prirodi: primjerice, morski mekušci poput priljepaka ugrađuju željezo u strukturu svojih zubi kako bi mogli strugati stijene.
Sličan mehanizam mogao bi objasniti i čvrste metalne dijelove egzoskeleta ksenomorfa – kombinaciju bioloških tkiva i mineralnih tvari koja daje iznimnu otpornost.
Ksenomorf: ikona, ali biološki neodrživ
Na samom dnu ljestvice uvjerljivosti nalazi se najpoznatije stvorenje cijele franšize, takozvani ksenomorf. Glavni problem je njegov nevjerojatno brz razvoj: od malog embrionalnog parazita koji izlazi iz tijela domaćina do potpuno odraslog predatora u svega nekoliko dana.
Ako pretpostavimo da odrasli primjerak teži oko 100 kilograma, da ima metabolizam usporediv s ljudskim i da mora postići takvu masu, tada bi u vrlo kratkom vremenu morao unijeti milijune kalorija hrane, što odgovara količini većoj od jedne tone mesa. U seriji ga, međutim, nikada ne vidimo kako jede, pa čak ni domaćina iz kojeg se izlegao.
Jedno moguće objašnjenje bilo bi da iz jajeta nosi neku vrstu iznimno guste, zasad potpuno hipotetske rezerve energije. No to i dalje ne rješava osnovni problem očuvanja mase i energije: organizam ne može stvoriti više biomase nego što je unio hranom.
Tu je i pitanje ekološke održivosti. Kada bi ksenomorf morao konzumirati toliku količinu plijena, vrlo brzo bi iscrpio cijelu zajednicu i ostao bez izvora hrane. Stabilan ekosustav s predatorom takvih potreba bio bi nemoguć.
U proširenom Alien svemiru ksenomorfi se, međutim, prikazuju kao umjetno stvorena bića, dizajnirana kao biološko oružje namijenjeno potpunom uništenju ekosustava. Ako se prihvati takva interpretacija, onda doista savršeno ispunjavaju svoju funkciju.
Analiza trojice znanstvenika pokazuje da autori serije Alien: Earth crpe nadahnuće iz prirode, ali ga prenose u ekstremne oblike. Dok su neka stvorenja, poput krpelja ili D. plumbicare, barem djelomično utemeljena u poznatoj biologiji, druga – poput muhe ili ksenomorfa – teško se mogu opravdati znanstvenim zakonitostima. Upravo u toj kombinaciji stvarnog i nemogućeg leži privlačnost franšize Alien: spoju koji istodobno izaziva strah i potiče znatiželju.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
