Možda naši mikrobi na Marsu ne bi preživjeli ni jedan dan, ali svejedno činimo sve da ih ondje ne pošaljemo.
Zamislite nenaseljeni otok usred oceana. Dalek, izoliran i nepristupačan. Sada zamislite da na takav otok stigne grupa mikroba – mogu li tamo preživjeti, razmnožiti se i s vremenom promijeniti to krhko ekološko okruženje?
Upravo tu analogiju koriste znanstvenici u novom istraživanju objavljenom u časopisu Journal of the Royal Society Interface, u kojem predlažu da pristup zaštiti planeta, poput Marsa, promijenimo iz temelja. Umjesto da se vodimo pukim vjerojatnostima kontaminacije, možda bi bilo mudrije zapitati se: mogu li naši mikrobi uopće preživjeti na drugom planetu?
Trenutni modeli ignoriraju ono najvažnije – što se događa nakon slijetanja
NASA i druge svemirske agencije već desetljećima razvijaju protokole kako bi spriječili slučajno širenje Zemljinog mikrobiološkog života na druge planete. Ti se sustavi oslanjaju na matematičke modele koji izračunavaju kolika je šansa da mikroorganizmi prežive put do Marsa, slete, i ondje započnu kolonizaciju. Cilj je da ta vjerojatnost po misiji ne prijeđe 0,1%.
No autori studije, Daniel J. Brener i Charles S. Cockell sa Sveučilišta u Edinburghu, tvrde da ovakav pristup promašuje bit. “Riječ je o brojkama, a ne o biologiji,” upozoravaju. Modeli se fokusiraju na količinu mikroba na letjelici i njihovu otpornost, ali zanemaruju što se događa ako ti mikrobi doista dospiju na površinu drugog planeta.
Mogu li mikrobi doista opstati na Marsu?
Brener i Cockell predlažu radikalno drugačiji pristup: planet treba promatrati poput udaljenog otoka. Baš kao što se u biogeografiji proučava kako vrste koloniziraju izolirane kopnene mase, tako bismo trebali razmatrati može li mikroorganizam preživjeti i razmnožiti se u ekstremnim uvjetima drugog svijeta.
Ključno pitanje nije “kolika je šansa za kontaminaciju”, nego: “je li okoliš uopće pogodan za život?” Mikrobiološki gledano, to je binarna stvar – ili uvjeti omogućuju rast, ili ne.
Ako je stopa razmnožavanja viša od stope smrtnosti, populacija raste. Ako nije – izumire. Drugim riječima, za stvarnu prijetnju kontaminacije nije važna statistika, nego biologija.
Identificirati mikrobe koji zbilja mogu preživjeti van Zemlje
Autori predlažu da znanstvenici naprave katalog mikroorganizama s dokazanim sposobnostima preživljavanja u ekstremnim uvjetima – primjerice, pri niskom tlaku, zračenju, kiselosti, nedostatku kisika i niskim temperaturama.
Ako se pokaže da nijedan poznati organizam ne može preživjeti na Marsu, tada bi se trošenje resursa na sterilizaciju moglo svesti na minimum. No ako znamo da određeni mikrobi mogu preživjeti, tada treba uložiti maksimalan trud da ih ne pošaljemo nehotice izvan Zemlje.
Posebno je važno što Mars, unatoč svemu, sadrži dijelove okoliša koji su granično pogodni za ekstremofile – organizme koji opstaju u uvjetima koje bi većina drugih života smatrala smrtonosnima.
Zaštita planeta treba početi od razumijevanja života – ne matematike
Brener i Cockell tako predlažu pomak s apstraktne vjerojatnosti na biološku stvarnost. Pitanje više nije “hoće li mikrobi doći”, nego “mogu li uopće opstati?”. Njihova metoda omogućava konkretniju procjenu rizika – i potencijalno uštede u milijunima eura koje danas odlaze na sterilizaciju i dekontaminaciju letjelica.
U konačnici, sve se svodi na pitanje koje su biološke granice života. Jer ako Mars ne može podržati ni najotpornije mikrobe koje poznajemo, tada ni naši najveći strahovi o “kontaminaciji” možda nisu ništa više od – praznih pretpostavki.
Ali i dalje, kao što je jednom rekao jedan popularni fiktivni biolog: “Život će pronaći put.” Nadajmo se samo da to ne znači i put do crvene planete.
🔵 Pridružite se razgovoru!
Imate nešto za podijeliti ili raspraviti? Povežite se s nama na Facebooku i pridružite se zajednici znatiželjnih istraživača u našem Telegram kanalu. Za najnovija otkrića i uvide, pratite nas i na Google Vijestima.
Pozdrav svima! Hvala što čitate Kozmos.hr! Ja sam Ivan i dugi niz godina pišem o svermiu, astronomiji, znanosti, povijesti i arheologiji, a imao sam priliku sudjelovati i u dokumentarcima Science Discovery-ja te History Channel-a.
