Jesu li znanstvenici konačno riješili jednu od najvećih zagonetki Sunčeva sustava?

Umjesto da promatraju svjetlost, znanstvenici su odlučili potražiti toplinu. Rezultat? Dva sumnjiva signala s ruba Sunčeva sustava.

---

Daleko izvan orbite Neptuna, ondje gdje Sunčev sustav tone u beskrajnu tamu, možda se skriva ledeni div — hipotetski deveti planet. O njemu se govori već desetljećima, no nikada ga nitko nije vidio. Svi dosadašnji pokušaji svodili su se na isto: traženje slabašnog odraza svjetlosti na nebu. No sada su znanstvenici s Havaja odlučili napraviti zaokret — i tražiti ono što se osjetiti može, a ne vidjeti.

Tajanstveni obrasci u Kuiperovu pojasu

Sve je počelo neobičnim ponašanjem objekata u Kuiperovu pojasu — golemoj zoni zaleđenih ostataka iz vremena nastanka Sunčeva sustava, koja se proteže izvan Neptunove orbite. Ondje milijuni komadića svemirskog leda mirno kruže oko Sunca. No nekolicina njih kreće se čudno. Njihove orbite nisu slučajne. Umjesto kaotičnih putanja, one su poravnate u obrasce koje je teško objasniti bez vanjskog utjecaja.

Brojni astronomi vjeruju kako se iza toga skriva nešto masivno — planet čija je masa 5 do 10 puta veća od Zemljine. Planet Devet. Zbog nevjerojatne udaljenosti od Sunca, 400 do 800 puta veće od Zemljine, takav bi objekt bio gotovo nevidljiv. Reflektirana svjetlost na toj udaljenosti postaje preslaba da bi je uočili i najbolji teleskopi.

Umjesto svjetla – tragom topline

Tu u priču ulazi Amos Chen sa Sveučilišta National Tsing Hua i njegov tim, koji su odlučili primijeniti potpuno drukčiju strategiju. Umjesto da traže reflektiranu sunčevu svjetlost, fokusirali su se na toplinsko zračenje — prirodni odsjaj topline koji emitiraju sva tijela u svemiru, pa i ona najhladnija.

Fizika im je bila saveznik: dok reflektirana svjetlost sa svakim udvostručenjem udaljenosti postaje 16 puta slabija, toplinsko zračenje slabi tek četiri puta. U svemiru, gdje se mjeri milijardama kilometara, ta razlika može biti presudna.

Za potragu su koristili podatke iz japanskog svemirskog teleskopa AKARI, koji je proveo najosjetljivije infracrveno skeniranje neba u povijesti. Za razliku od teleskopa na Zemlji, AKARI nije sputavala atmosfera, pa je mogao detektirati i najtananiji toplinski sjaj – idealan za traženje hladnih, udaljenih tijela poput mogućeg Planeta Devet.

Dva moguća kandidata

Pomoću računalnih simulacija, znanstvenici su najprije suzili područje neba u kojem bi se Planet Devet mogao nalaziti, na temelju orbita ledenih tijela iz Kuiperova pojasa. Sljedeći korak bio je pravi znanstveni izazov — među milijardama izvora infracrvene svjetlosti pronaći ono što se miče polako, gotovo neprimjetno.

Na toj udaljenosti, Planet Devet ne bi pokazivao pomak iz dana u dan. No tijekom tjedana i mjeseci – da. Uspoređujući snimke AKARI-ja nastale u različitim vremenskim razdobljima, tim je tražio upravo takve objekte. Usput su filtrirali kozmičke zrake, pozadinske galaksije i druge izvore koji bi mogli stvoriti lažne tragove.

Nakon mukotrpne analize, ostala su dva kandidata. Oba se nalaze unutar predviđene regije, a količina toplinskog zračenja koju emitiraju savršeno se uklapa u ono što teorija predviđa za Planet Devet. Zasad nema konačne potvrde — no ovo je najkonkretniji trag u potrazi koja traje više od desetljeća.

Revolucionarno otkriće ili još jedna zabluda?

Ali… uvijek je onaj ali… Ova dva objekta sada čekaju sljedeći test: dodatna promatranja pomoću snažnijih teleskopa. Ako se potvrdi da im se pozicije mijenjaju baš onako kako bi to činilo udaljeno nebesko tijelo u Sunčevu sustavu, mogli bismo biti na pragu jednog od najvećih astronomskih otkrića stoljeća.

Ako se, pak, ispostavi da se radi o pozadinskim galaksijama ili nekim drugim nepoznatim objektima – potraga ide dalje.

Jedno je, ipak, neupitno: ovakva potraga pokazuje koliko je u znanosti važno misliti izvan okvira. Jer ponekad, da biste nešto pronašli, ne trebate gledati u tamu — nego osluškivati njezinu toplinu.