Jesu li astronomi konačno otkrili ‘izgubljenu zvijezdu’ iz 1408. godine?

U jesen davne 1408. godine, nebo iznad carske Kine obasjala je čudnovata pojava. Kineski dvorski astronomi, poznati po svojoj preciznosti, zabilježili su pojavu svijetle, žućkaste točke koja je više od deset dana nepomično svijetlila iznad horizonta, u zviježđu koje danas poznajemo kao granicu između Labuda i Lisice. Gotovo 600 godina kasnije, znanstvenici vjeruju da su napokon otkrili o čemu se zapravo radilo.

Taj je drevni zapis, poznat kao “gostujuća zvijezda iz 1408.”, dugo vremena zbunjivao astronome. Opisan kao svijetao objekt žute boje, koji se nije micao, nije imao rep, niti promjenjiv sjaj, sumnjalo se da nije riječ o kometu, već o mnogo rjeđem fenomenu – o novi. No, bez dodatnih dokaza, teorija je ostala samo nagađanje. Sve do sada.

Izgubljena zvijezda iz 1408 bila je svijetla nova u srcu kineskih zapisa

Tim astronoma s Kineskog sveučilišta za znanost i tehnologiju, predvođen istraživačem Boshunom Yangom, objavio je rad u kojem tvrdi da su otkrili ključni dokument koji baca novo svjetlo na tajnu zvijezde iz 1408. Riječ je o pohvalnici iz Carskog astronomskog ureda, koju je nekoliko tjedana nakon opažanja napisao dvorski učenjak Hu Guang. Dokument, za razliku od sažetih kronika na koje su se znanstvenici do sada oslanjali, donosi detaljan opis pojave.

U pohvalnici stoji kako je objekt bio “velik poput šalice”, “potpuno žute boje”, “gladak i sjajan”, a promatran je više od deset dana bez promjene položaja ili sjaja. Posebno se ističe da je bio “mirne i postojane naravi”, što dodatno potvrđuje da nije riječ o kometu, već o stelarnoj pojavi s relativno stabilnom svjetlosnom krivuljom. Tim istraživača smatra da je riječ o specifičnoj vrsti nove – zvjezdanom izboju na površini bijelog patuljka koji privremeno drastično poveća sjaj, ali ostane vidljiv dulje vrijeme.

Boja objekta dodatno podupire ovu teoriju. U kineskoj kulturi žuta boja imala je simboličko značenje, a izrazi poput “žuta i blistava” pažljivo su birani kako ne bi izazvali zabrinutost cara. Ipak, fizička činjenica ostaje – u noćnom nebu boje su vidljive samo kod iznimno sjajnih objekata, obično sjajnijih od 2. magnitude. To znači da je ‘gostujuća zvijezda’ bila dovoljno blistava da ju se jasno vidi i golim okom, čak i na svjetlosno bogatom dijelu Mliječne staze.

Znanstvenici zaključuju da postoji vrlo visoka razina sigurnosti kako je riječ o novi s karakteristikama tzv. “plato faze” – tipu koji nakon eksplozije dulje vrijeme zadržava sjaj, umjesto da naglo izblijedi. Povijesni kontekst, trajanje pojave, njezin izgled i smještaj na nebu podudaraju se s modelima takvih novozabilježenih izboja u modernoj astrofizici.

Iako apsolutna potvrda nije moguća bez direktnih fizičkih tragova, istraživački tim smatra kako je razriješena jedna od najdugotrajnijih zagonetki vezanih uz drevne kineske nebeske zapise.

Drevni zapisi i moderna znanost

Kineska civilizacija poznata je po neprekidnom vođenju astronomskih bilješki dulje od dvije tisuće godina. Zahvaljujući toj preciznoj dokumentaciji, suvremeni astronomi uspjeli su rekonstruirati nekoliko važnih povijesnih pojava – među njima i poznatu supernovu iz 1054. godine, čiji su ostaci danas poznati kao Rakova maglica.

Pojava iz 1408. sada se svrstava uz bok tim fenomenima. Novi dokument ne samo da potvrđuje autentičnost originalnog opažanja, već pokazuje koliko pažljivo dvorski astronomi nisu samo bilježili nebeske događaje, već i politički oblikovali jezik kojim ih opisuju. Izostanak riječi koje bi sugerirale prijetnju ili zloslutnost, te naglasak na „čistoći“, „mirnoći“ i „žutini“, otkrivaju i kako je znanost tada bila usko povezana s dvorskom etiketom.

Ovo otkriće još jednom pokazuje koliko povijesni tekstovi, kada ih se pažljivo analizira, mogu doprinijeti razumijevanju svemira. Izgubljena zvijezda iz 1408. više nije samo misteriozna crtica iz starih kronika – danas je znanstveni podatak, most između prošlosti i moderne astronomije.