Povratak ljudi na Mjesec više nije samo plan. Američki program Artemis, ESA-in projekt lunarnog naselja Moon Village i kinesko-ruska Međunarodna lunarna istraživačka stanica (od engleskog International Lunar Research Station, kratica ILRS) natječu se u realizaciji trajne prisutnosti na Mjesecu. No svi ti programi dijele isti inženjerski problem: lunarnu prašinu. Elektrostatski nabijena i iznimno sitna, lijepi se na svaku površinu, začepljuje mehanizme i uzrokuje ozbiljne respiratorne probleme kod astronauta, s potencijalom za dugotrajno oštećenje pluća. Novo istraživanje predstavljeno ovog ožujka na Lunarnoj i planetarnoj znanstvenoj konferenciji 2026. (Lunar and Planetary Science Conference, LPSC) sugerira da taj problem nije jednako izražen svuda na Mjesecu, i to upravo tamo gdje ćemo sletjeti.
Lunarni regolit nije tlo u uobičajenom smislu. Nastao je milijardama godina meteorskih udara i izloženosti vakuumu svemira, što je površinu Mjeseca prekrilo usitnjenim silicijskim česticama i metalnim tragovima. Mjesec je nekoć bio vulkanski aktivan: silicijska zrna talila su se u staklo, a metali poput željeza izbacivani su iz unutrašnjosti prema površini. S vremenom je taj materijal bio izložen svemirskom trošenju, mikrometeoritskim udarima i zračenju solarnim vjetrom, koji su ga drobili u sve sitnije čestice i stvarali željezne nanočestice, tzv. nanofazno željezo (od engleskog nanophase iron, kratica npFe). Što je regolit dulje bio izložen tim procesima, to je sitniji, nabijeniji i opasniji. Taj fino usitnjeni materijal posebno je problematičan za misije prema južnom polu Mjeseca, gdje ga ima najviše.
No nije sav regolit takav. Regolit s grubljim zrnima, koji je manje prošao kroz te procese trošenja, fizički je drugačiji. Upravo on prevladava u lunarnim visoravnima i u materijalu bogatom feldspatom kakav se očekuje na južnom polu Mjeseca, točno tamo gdje roveri programa Artemis trebaju istraživati.
900 prolaza, gotovo nikakva promjena
Vanesa Muñiz Lloréns i Michael Lucas, doktorand lunarne petrologije na Sveučilištu Notre Dame i istraživač u Exolith Labu Floridskog svemirskog instituta pri Sveučilištu Središnje Floride, proveli su prvu sustavnu studiju o tome kako kotači rovera utječu na grublji regolit.
Kako sami navode, unatoč opsežnim istraživanjima kretanja rovera po lunarnim simulantima, utjecaj dizajna kotača na čestice regolita do sada je ostao slabo istražen, a upravo on određuje koliko dobro kotač vuče, koliko se tlo odupire i koliko prašine nastaje.
Testiranje je provedeno u RIDER testnom postolju Exolith Laba, koristeći simulant LHS-1E, inženjerski ekvivalent grubljeg regolita kakav se očekuje u lunarnim visoravnima i na južnom polu. Korištena su tri prototipa kotača: Astrobotic Polaris (APP), Resource Prospector (VRP), sličan onome planiranom za rover VIPER, te replika kotača Apollovog lunarnog vozila (LRV). Svaki kotač napravio je do 900 prolaza po dvoslojnoj koloni simulanta debljine oko 35 centimetara, u uvjetima simulirane lunarne gravitacije. Uzorci su uzimani prije početka testiranja i nakon svakih 100 prolaza iz traga kotača.
Veličina i oblik čestica ostali su gotovo nepromijenjeni kroz cijeli niz testiranja. Manje varijacije koje su se pojavile bile su vezane uz materijal pojedinog kotača, metal ili ugljična vlakna, a ne uz broj prolaza. Grublji regolit ne usitnjava se pod kotačima rovera u mjeri koja bi generirala rastuće oblake prašine, čak ni nakon višekratnih prolaza. Za misije koje planiraju dugotrajno kretanje i rad na površini Mjeseca, to je konkretna potvrda da su odabrana odredišta programa Artemis s tog aspekta povoljnija nego što se strahovalo.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
