Astrofotograf Satoru Murata objavio je izvanrednu snimku međuzvjezdanog objekta 3I/ATLAS nastalu kombiniranjem 24 ekspozicije od 60 sekundi, snimljenih 16. studenoga 2025. teleskopom promjera 0,2 metra (Celestron EdgeHD 800) u Novom Meksiku. Na slici se jasno razlikuje više mlazova usmjerenih prema Suncu i suprotno od njega, uključujući izraženu antirepnu strukturu te iznimno dugu, usku repnu zraku.
Samo dan kasnije pojavio se i novi materijal. Francois Kugel snimio je 3I/ATLAS 17. studenoga pomoću teleskopa promjera 0,4 metra, kombinirajući 22 ekspozicije od po 30 sekundi. Dodatnu potvrdu aktivnog repnog sustava donijela je najnovija fotografija Teerasaka Thaluanga snimljena teleskopom promjera 0,26 metara u Tajlandu. Sve tri serije snimki pokazuju istu stvar. Objekt i dalje ima izrazit antirep i više repova različitog profila.
Fizika antirepa još nije razjašnjena
Pojava antirepa na objektu poput 3I/ATLAS-a ostaje otvoreno pitanje. Za prirodan komet jedna od mogućnosti je izbacivanje vrlo krupnih čestica prašine, promjera oko 100 mikrometara, što su u radovima naveli David Jewitt i suradnici. Takve čestice imaju masu oko milijun puta veću od standardne mikrometarske prašine koja obično najučinkovitije raspršuje Sunčevu svjetlost.
Njihov odnos površine i mase sto puta je nepovoljniji nego kod sitnih čestica pa ih Sunčevo zračenje ne može dovoljno ubrzati da formiraju rep u smjeru suprotnom od Sunca. No da bi dale jednaku svjetlinu u raspršenoj svjetlosti, ukupna masa izbačena u tim krupnim česticama morala bi biti stotinu puta veća nego kod sitnih zrnaca prašine u tipičnom kometu.
Postoji i druga mogućnost. Umjesto čvrstih i toplinski postojanih čestica, svjetlost se možda raspršuje na komadićima leda koji ispare prije nego što stignu opisati luk i formirati klasični rep usmjeren od Sunca, što su ranije predložili Avi Loeb i Eric Keto.
Treća hipoteza ostaje najviše spekulativna. Prema njoj, antirep bi mogao biti rezultat tehnoloških potisnika koji usmjeravaju mlazove visoke brzine i tako ubrzavaju objekt od Sunca. Mlazovi koji probijaju milijun kilometara kroz strujanje Sunčeva vjetra zahtijevali bi brzine znatno veće od prirodnog isparavanja hlapljivih tvari.
Spektroskopija donosi ključ za rješenje
Buduća spektroskopska mjerenja trebala bi odrediti brzinu izbačene tvari i time razlučiti prirodne procese. Prirodno izbacivanje hlapljivih plinova tipično doseže do nekoliko stotina metara u sekundi. Brzine od nekoliko kilometara u sekundi značile bi nešto sasvim drugo.
Kako piše Loeb, razlikovanje tih scenarija postaje posao sličan kriminalističkoj istrazi. Kako se približava najbliži prolazak 3I/ATLAS-a pokraj Zemlje 19. prosinca 2025., niz novih opažanja trebao bi omogućiti jasnije odgovore o njegovoj naravi. Javnost dobro reagira na znanost koja se temelji na dokazima, pogotovo kada znanstvenici pokazuju spremnost prihvatiti nešto neočekivano.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
