29. listopada 2025. međuzvjezdani objekt 3I/ATLAS dosegnut će perihel – najbližu točku Suncu – na udaljenosti od oko 203 milijuna kilometara.
U dosadašnjim astronomskim opažanjima nije otkriven nijedan manji objekt koji bi se mogao pouzdano povezati s 3I/ATLAS-om. Kako piše profesor Avi Loeb, najnovije snimke koje je objavila ESA-ina misija ExoMars TGO prikazuju slabe tragove oko samog objekta, no oni su, prema procjenama stručnjaka, vjerojatno posljedica šuma u podacima. Na istim su snimkama zabilježeni suvremeni kometi, pozadinske zvijezde te Marsovi mjeseci Phobos i Deimos, ali nijedan izdvojeni fragment koji bi se nedvojbeno mogao povezati s 3I/ATLAS-om još nije potvrđen.
Svako novo opažanje koje bi ukazivalo na prateće objekte u podacima Marsovih orbiterâ ili zemaljskih teleskopa – kao i svaka neobična aktivnost u Zemljinoj atmosferi koju bilježe opservatoriji Galileo projekta, moglo bi biti ključno za razjašnjavanje prirode 3I/ATLAS-a.
Mogućnost prirodnog raspada
Ako je 3I/ATLAS prirodnog, kometnog podrijetla, piše Avi Loeb, mogao bi se pri približavanju Suncu raspasti na više manjih fragmenata. Zbog toga astronomi pomno prate ovu zamućenu točku svjetlosti kako bi utvrdili hoće li se pretvoriti u niz samostalnih izvora svjetla.
Kometi se najčešće raspadaju zbog jakog zagrijavanja Sunčevim zračenjem, ali ponekad i zbog gravitacijskih sila ili rotacijskog naprezanja koje uzrokuje ispuštanje plinova s njihove površine. Takve raspade teško je predvidjeti bez detaljnog poznavanja sastava i mehaničke otpornosti jezgre.
Analize kometa poput 67P/Churyumov–Gerasimenko pokazuju da su se takva tijela vjerojatno formirala spajanjem manjih komada pri vrlo malim brzinama. Zbog toga su njihovi materijali labavo povezani i prošarani pukotinama, što ih čini izrazito osjetljivima na toplinska i mehanička naprezanja.
Fizički procesi koji uzrokuju raspad
Kada se komet približi Suncu, sunčevo zračenje zagrijava njegovu ledenu jezgru. Hlapljivi spojevi poput ugljikova dioksida, ugljikova monoksida i vode tada sublimiraju, prelazeći izravno iz krutog u plinovito stanje i odnoseći sa sobom prašinu i sitne kamenčiće. Manji objekti, zbog većeg omjera površine i mase, gube materijal brže te su osjetljiviji na pregrijavanje. Ako smjesa leda i prašine nije dovoljno čvrsta, komet se može raspasti zbog termičkog stresa.
Mlazovi sublimiranog plina nisu ravnomjerno raspoređeni po površini te djeluju poput malih potisnika, ubrzavajući rotaciju jezgre. Takvo okretanje može dovesti do raspada, što se pretpostavlja da se dogodilo s kometom 332P/Ikeya–Murakami, čija je brza rotacija vjerojatno uzrokovala njegovo fragmentiranje. Još jedan klasičan primjer bio je komet Shoemaker–Levy 9, koji je 1994. godine Jupiterova gravitacija rastrgala na više dijelova prije nego što su se srušili na planet.
Hipoteza o tehnološkom podrijetlu
Loeb piše da postoji i teorijska mogućnost da bi skup manjih objekata mogao nastati djelovanjem tehnološke “matične letjelice” koja ispušta minijaturne sonde radi istraživanja više ciljeva istodobno. Takve sonde, zbog male mase, zahtijevaju manje energije za manevre, što bi omogućilo istraživanje ili samoreplikaciju u više točaka u svemiru istodobno.
Nedugo nakon što 3I/ATLAS prođe perihel, tijekom studenoga 2025., promatrat će ga i ESA-ina misija Jupiter Icy Moons Explorer (JUICE). Tijekom studenoga i prosinca promatranja će provoditi i zemaljski teleskopi, koji će moći utvrditi hoće li se 3I/ATLAS ponašati poput prirodnog kometa koji se raspada ili će, naprotiv, izbacivati minijaturne sonde poput tehnološke letjelice. Ako se dogodi ovo drugo, 3I/ATLAS bi se mogao opisati kao međuzvjezdani “vrtlar”, tijelo koje širi vlastite informacije kroz niz sitnih “sjemenki” po svemiru.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
