Hawara i dalje skriva tragove izgubljenog egipatskog labirinta

Na rubu egipatskog Fajuma već stoljećima traje isto pitanje: je li ondje doista stajao golemi labirint koji je, prema Herodotu, nadmašivao i same piramide. Iako danas na tom mjestu ne postoji očuvan spomenik takvih razmjera, nalazi s lokaliteta i novija istraživanja uporno vraćaju Hawaru u središte rasprave. Upravo zato priča o izgubljenom labirintu više ne izgleda kao puka legenda iz antike, nego kao ozbiljan arheološki problem koji još nije do kraja razriješen.

Snaga te priče počiva prije svega na starim opisima. Herodot je zapisao da je građevinu vidio vlastitim očima, smjestio ju je uz jezero Moeris, nasuprot Gradu krokodila, i opisao kao golem sklop s dvanaest natkrivenih dvorišta, zamršenim prolazima, isklesanim zidovima, bijelim kamenim stupovima i tri tisuće prostorija raspoređenih na gornju i donju razinu. Posebno je važan detalj koji se često previđa: tvrdio je da je prošao kroz gornje prostorije, dok su mu o podzemnima pričali egipatski čuvari koji mu nisu dopustili ulaz jer su ondje, kako su rekli, bili pokopani kraljevi koji su podigli taj kompleks i sveti krokodili.

Upravo je Herodotov zapis održao legendu živom do danas. Pisao je da taj labirint nadmašuje i piramide, a nije bio jedini antički autor koji mu je pridavao iznimnu važnost. Strabon ga je također smjestio uz kraljev grob, pokraj starog ulaza u kanal prema Fajumu, dok je Plinije egipatski labirint opisivao kao toliko golem i znamenit da je kretski, u usporedbi s njim, djelovao tek kao manja inačica. Takva podudarnost ne dokazuje da je svaki detalj opisa točan, ali otežava da se cijela priča odbaci kao još jedna prenapuhana antička zgoda.

Uz piramidu Amenemhata III.

Moderna arheologija već dugo povezuje labirint s Hawarom, gdje je faraon Amenemhat III. iz 12. dinastije u 19. stoljeću prije naše ere podigao svoj piramidalni kompleks. Riječ je o krajoliku koji je u starom Egiptu snažno preoblikovan zahvatima u vodeni sustav, kanalima, nasipima i naseljima, pa ne čudi što su antički autori toj regiji pridavali toliku važnost. Upravo je zbog toga teren danas iznimno težak za čitanje.

Pritom je sve jasnije da je starija predodžba o jednom skrivenom podzemnom labirintu vjerojatno prejednostavna. Uvjerljivije tumačenje govori o golemom hramskom kompleksu povezanom s piramidalnim prostorom Amenemhata III., s nižim strukturama, temeljima i možda podzemnim dijelovima, a ne o netaknutom svijetu beskrajnih hodnika zakopanih ispod pustinje. No to ne umanjuje zagonetku. Naprotiv, čini je ozbiljnijom, jer labirint prestaje biti mitološka slika i postaje konkretno arhitektonsko pitanje na jednom od važnijih kraljevskih lokaliteta Srednjeg kraljevstva.

Prvi ozbiljan moderni pokušaj da se to pitanje veže uz stvaran teren dao je Flinders Petrie u izvješću iz 1889. godine. Nije iz pijeska izvukao očuvanu palaču stupova i dvorišta, ali je južno od piramide pronašao golem pojas sitnih komadića finog bijelog vapnenca. Taj rasuti materijal bio je toliko opsežan da je zaključio kako označava uništene ostatke samog labirinta. Smatrao je da lokalitet u potpunosti opravdava slavu koju je drevni spomenik stekao, premda je građevina do njegova vremena već bila razbijena gotovo do neprepoznatljivosti.

Petrie je pritom ispravio i neka starija pogrešna čitanja lokaliteta. Strukture koje su neki prije njega tumačili kao ostatke zidova labirinta, on je opisao kao mnogo kasnije kuće i grobnice podignute nad ruševinama starijeg sklopa. Ipak, uspio je odrediti opseg ruševina južno od piramide, zabilježiti blokove koji su još ležali uz kanal te opisati ulomke arhitrava i skupine stupova s imenima Amenemhata III. i Sobekneferu.

Njegovi nalazi ne pokazuju da je riječ o mjestu na kojem nikada nije bilo monumentalne građevine, nego o lokalitetu na kojem je nekoć stajao velik kompleks, kasnije razgrađen, iskorišten kao izvor građevnog materijala i dijelom prekriven mlađim naseljavanjem.

Skeniranja bez konačnog odgovora

Zato Hawara ni danas ne izlazi iz fokusa geofizičkih istraživanja. Studija VLF-EM iz 2010. to je područje promatrala kao prostor mrtvačkog hramskog kompleksa koji se povezuje s labirintom, dok je georadarsko istraživanje iz 2015. oko piramide u Hawari zabilježilo podzemne anomalije istočno i južno od piramide, moguće povezane sa zakopanim arhitektonskim ostacima. Ista su istraživanja ujedno pokazala koliko je lokalitet težak za pouzdano tumačenje zbog podzemnih voda, debelih naslaga nanosa i sustava kanala koji je presjekao teren i promijenio lokalne hidrološke uvjete.

Tu priča postaje preciznija, ali ne i jednostavnija. Objavljeni geofizički radovi ne nude konačan odgovor, niti potvrđuju da je ispod pijeska sačuvan Herodotov labirint u obliku kakav opisuju antički izvori. Štoviše, rad iz 2015. izrijekom navodi da, premda neke anomalije mogu upućivati na zakopane građevinske strukture, nema dokaza koji bi poduprli tvrdnju da je riječ upravo o Herodotovu labirintu. Upravo je to ključna točka cijele rasprave: misterij i dalje postoji, ali zasad ostaje unutar granica onoga što se doista može dokazati.

Drugim riječima, Hawara još nije ponudila konačnu potvrdu klasičnog opisa, ali jest otkrila teško oštećen kraljevski kompleks, važne podzemne anomalije i lokalitet čije je stanje toliko narušeno da sigurni zaključci i dalje izmiču. Kamen s toga područja odnošen je i ponovno korišten još od antičkih vremena. Kasnija naselja širila su se preko ruševina, kanali su presjekli ključne dijelove lokaliteta, a voda je dodatno narušila ono što je ostalo pod zemljom. Zbog toga i noviji pokušaji rekonstrukcije, uključujući projekt Lost Labyrinth koji vodi londonski UCL, moraju slagati sliku iz fragmenata, starih zapisa iskapanja i rasutih arhitektonskih ostataka.

Upravo zato Hawara tako lako privlači tvrdnje koje nadilaze dostupne dokaze. Riječ je o lokalitetu koji je istodobno djelomično uništen, djelomično zatrpan i opterećen antičkim opisima koji i danas zvuče gotovo nevjerojatno. Takva kombinacija prirodno otvara prostor i za oprez i za pretjerivanje. No nijedna krajnost ovdje nije korisna. Hawari nije potrebna fantastika da bi bila fascinantna, niti podrugljiv ton da bi ostala ozbiljna znanstvena tema. Trenutačno se najrazumnijim čini zaključak da je uz piramidalni kompleks Amenemhata III. doista postojao velik i složen labirintski sklop. Koliko je od njega još sačuvano ispod oštećene površine, to i dalje ostaje otvoreno pitanje. Ipak, sve je teže braniti tvrdnju da ondje nikada nije bilo ničega, jer joj proturječe i antički opisi i Petriejevi nalazi i arhitektonski tragovi koji još uvijek leže pod zemljom.