Nova istraživanja o interakcijama naših predaka s tajanstvenim “izgubljenim” vrstama otkrivaju složen svijet u kojem su živjeli.
Kako prenosi The Debrief, međunarodni tim genetičara i stručnjaka za umjetnu inteligenciju otkrio je da su životi ranih modernih ljudi i neandertalaca bili puno povezaniji nego što se prije mislilo. Studija ukazuje na valove međusobnog razmnožavanja tijekom vremena koji su značajno oblikovali genetski sastav modernih ljudi i nude nove uvide u misteriozni nestanak neandertalaca.
Tim predvođen Joshuaom Akeyjem sa Sveučilišta Princeton otkrio je genetske razmjene stare do 250,000 godina. Ovi podaci dovode u pitanje postojeće teorije o migracijama u drevnom svijetu i faktorima koji su mogli utjecati na ljudsku evoluciju. Nova otkrića ukazuju na dublje interakcije između drevnih ljudi i naših neandertalskih rođaka.
Enigma neandertalaca
Prvi ostaci neandertalaca otkriveni su 1856. godine u dolini Neander u Njemačkoj. Ovo otkriće izazvalo je znanstveni interes za evoluciju čovjeka.
Nekada smatrani sporima i neinteligentnima, sve veći dokazi o njihovim sposobnostima, poput naprednog izrađivanja kamenog oruđa i međusobne brige za ozljede, mijenjaju naše percepcije o njihovoj inteligenciji. Nalazi potvrđuju da su se prije oko 600,000 godina moderni ljudi i neandertalci razdvojili od zajedničkog pretka. Tek nakon 350,000 godina svaka je skupina razvila prepoznatljive fizičke karakteristike koje su ih činile zasebnim vrstama.
Tijekom 200,000 godina koje su prethodile njihovom nestanku, ljudi su nastavili komunicirati s neandertalcima. Akey i njegov tim koristili su genome 2,000 živih ljudi te genome tri neandertalca i jednog Denisovca iz fosilnih ostataka kako bi mapirali genetske informacije među ovim skupinama kroz razdoblje od 250,000 godina.
Tim je koristio alat za strojno učenje nazvan IBDmix, koji je identificirao tri glavna vala kontakta: prije 200,000 do 250,000 godina, 100,000 do 120,000 godina i konačni val prije 50,000 do 60,000 godina, neposredno prije nestanka neandertalaca.
Također su otkrili prisutnost DNK modernih ljudi u neandertalskim genomima, što je pomoglo identificirati da su potomci tih međusobnih razmnožavanja ostali u neandertalskim populacijama, bez tragova u genomima današnjih ljudi.
Kulturna i tehnološka razmjena
Prema Akeyju, dinamične migracije ranih ljudi nadopunjuju arheološke dokaze o kulturnim i tehnološkim razmjenama između ovih rođaka.
Nalazi istraživačkog tima sa Princetona također revidiraju prošle procjene veličine populacije neandertalaca. Otkrili su da su prošle procjene bile veće nego što su stvarno bile, smanjujući broj neandertalaca za gotovo 1000 pojedinaca.
Iako Akey preferira ideju spore asimilacije neandertalaca u ljudske populacije, priznaje da je njihov nestanak bio nagovješten dugotrajnim smanjenjem populacije.
“Neandertalci su dugo vremena bili na rubu izumiranja,” kaže Akey.
Kontinuirani rast modernih ljudskih populacija i spora asimilacija neandertalaca rezultirala je njihovim upijanjem. Istraživanje Akeyja i njegovog tima snažno podržava ovaj model spore asimilacije, pružajući jasnu sliku o usponu i padu neandertalaca.
“Moderni ljudi su bili poput valova koji polako ali sigurno erodiraju obalu,” rekao je Akey. “Na kraju smo demografski nadjačali neandertalce i integrirali ih u moderne ljudske populacije.” Nalazi Akeyja i njegovog tima objavljeni su u časopisu Science.