Velike civilizacije ne nestaju nužno samo zbog ratova, pobuna ili loše vlasti. Sve više tragova upućuje na to da je prije oko 4200 godina snažan i dugotrajan klimatski poremećaj pogodio velik dio tadašnjeg svijeta, a mogao je imati važnu ulogu u padu Starog kraljevstva u Egiptu, Akadskog Carstva u Mezopotamiji i civilizacije doline Inda. Ako se ta veza potvrdi, riječ je o jednom od najupečatljivijih primjera toga kako klima može preoblikovati povijest.
Znanstvenici prošlu klimu danas rekonstruiraju iz čestica i plinova zarobljenih u drevnim ledenim jezgrama, iz godova stabala, fosiliziranog peluda i niza drugih prirodnih zapisa. Takvi podaci, zajedno s klimatskim modelima, omogućuju im da zavire duboko u prošlost i procijene kakvi su nekoć bili temperatura, vlaga i sastav atmosfere. Upravo su takve rekonstrukcije otkrile da se u geološki razmjerno nedavnoj prošlosti dogodio neobičan poremećaj koji je, prema mnogim procjenama, trajao oko stotinu godina.
U znanstvenoj literaturi taj je poremećaj poznat kao “4.2 ka event”, naziv za veliko razdoblje suše i klimatske nestabilnosti od prije oko 4200 godina. Posebno privlači pozornost zato što se vremenski poklapa sa slabljenjem i padom više velikih civilizacija.
Tragovi suše u ruševinama
Prvi važan dokaz pojavio se početkom 1990-ih na sjeveroistoku Sirije, gdje je arheolog Harvey Weiss sa svojim timom istraživao jedno nalazište i u uzorcima tla otkrio suhu, prašnjavu i neplodnu naslagu iz oko 2200. godine prije Krista. U tom sloju nije bilo ni tragova aktivnosti crva, što je upućivalo na to da su uvjeti u tom razdoblju postali toliko nepovoljni da se desetljećima taložila gotovo posve negostoljubiva prašina.
Weiss je poslije objasnio da tada nisu znali što je točno uzrokovalo tu promjenu, ali da je iz lokalnih podataka bilo jasno kako je to područje pogodilo naglo i izrazito isušivanje. Taj je nalaz posebno važan zato što se pojavio neposredno prije pada Akadskog Carstva, koje je dominiralo regijom do oko 2150. godine prije Krista, nakon čega su gradovi napušteni, a carstvo nestalo. Upravo zato Weiss smatra da je ta suša mogla biti jedan od ključnih uzroka njegova raspada.
Kasniji nalazi počeli su sugerirati da možda nije riječ samo o lokalnoj epizodi. Slični klimatski tragovi pronađeni su i drugdje, od špilja na Himalaji do tankog sloja gline na ostacima drevnih kineskih ruševina. U kineskom slučaju istraživači su zaključili da bi taj sloj mogao upućivati na vezu između propasti tamošnje razvijene civilizacije i velikih poplava rijeke Jangce ili prodora voda iz Istočnokineskog mora. Pritom nisu pronašli dokaze da bi uzrok bile ljudske aktivnosti, poput ratnih sukoba, ali sam sloj mulja nije bio dovoljan za konačan odgovor.
Zbog toga je rasprava i dalje otvorena. Jedni smatraju da se doista radilo o široko rasprostranjenom klimatskom poremećaju, dok drugi drže da je riječ o više odvojenih regionalnih kriza koje su se jednostavno dogodile u sličnom razdoblju. Međunarodna komisija za stratigrafiju taj je događaj uzela kao granicu početka najmlađeg doba holocena, formalno nazvanog Meghalayan.
Pogled se vraća na oceane
Pitanje što je točno pokrenulo taj klimatski poremećaj i dalje nema konačan odgovor, ponajprije zato što među istraživačima još nema pune suglasnosti o tome koliko je bio raširen. Ipak, dio znanstvenika povezuje ga s promjenama u radu Atlantske meridionalne preokretne cirkulacije, odnosno AMOC-a, golemog sustava oceanskih struja koji kroz Atlantik prenosi toplinu i bitno utječe na klimu.
Studija iz 2019. godine, temeljena na klimatskim modelima i eksperimentima, zaključila je da obrazac hladnijih uvjeta na sjevernoj i toplijih na južnoj polutki može upućivati na usporavanje AMOC-a. Prema toj interpretaciji, glavni okidač možda je bila unutarnja varijabilnost klimatskog sustava, dok su vanjski čimbenici, poput orbitalnih promjena i stakleničkih plinova, imali tek ograničenu ulogu. Autori pritom opisuju lanac promjena u kojem je atmosferski obrazac sličan pozitivnoj fazi Sjevernoatlantske oscilacije potaknuo oceanski obrazac nalik negativnoj fazi AMO-a, a zatim i šire promjene u atmosferi koje su pogodovale dugotrajnoj suši.
Drugim riječima, ono što se na kopnu očitovalo kao višedesetljetna suša možda je počelo daleko od tih civilizacija, u promjenama koje su zahvatile ocean i atmosferu na mnogo većoj skali. Upravo zato taj događaj danas zanima ne samo arheologe i povjesničare nego i klimatologe.
Trebat će još istraživanja da bi se sa sigurnošću utvrdilo je li događaj od prije 4200 godina doista bio globalan i koliki je bio njegov stvarni udio u padu drevnih država. No već sada izgleda da klimatski udar iz tog razdoblja nije bio tek fusnota u povijesti. Moguće je da je upravo on pomogao slomiti neke od najvažnijih civilizacija starog svijeta.
